Pregled posta

Svijet po Jamesu

Tog ponedjeljka sam se probudio najsjebaniji unazad milion godina. Bila ja kišurina, odvratno vrijeme, morao sam na posao, iako bi se najradije uvukao u najdublje mjesto u mom jastuku i ostao na njemu još koju dekadu. I s osjećajem praznine i definitivnog shvaćanja da je zaista gotovo, zauvijek, i da imam novu posudicu s gubitkom u mom životu. Baš kao polica sa začinima, a svaka nosi neko ime. Od svih kolekcionarskih navika, ova mi je nekako najmanje draga. Ponedjeljak ne mari za police s prazninama, a i treba raditi kako bi se prave police napunile, pa me prisilio da se dignem i odem na posao.
Hvala mu na tome...

Lila je kiša , i ja sam dalje bio u offu, a ni Sportske novosti nisu naročito pomagale. Sjedio sam u kafiću do firme i uvlačio gutljalje kave, a ponedjeljak i dalje nije izgledao previše milostiv.

I onda, krenula je ta stvar na radiju.
Thats the living(ne, ne zove se tako).
I sad doslovce odjednom, osjetio sam se dobro. Ali baš dobro, ne onako malo bolje, nego zaista dobro.
Kakav kokain, kakvi bakrači.

Obožavam tu pjesmu i godinama pokušavam otkriti tko ju izvodi: Čak sam dobio krivu informaciju da su to Manic Street Prechears, pa pokušavao naći stvar tog naslova u njihovoj diskografiji, što mi naravno nije uspjelo. Nije mi uspjelo ni zavoljeti Preacherse. Naravno, potragu je otežalo moje uvjerenje da se pjesma zove Thats the living i nikako drugačije...

Kako bi se drugačije trebale zvati pjesme nego "To je život".

Znam da sam tu i tamo i u Google utipkao Thats the living, lyrics i slično i nikad mi nije uspjelo. Uvijek bi čuo tu stvar negdje, čak i pitao nekoga ako je tad slučajno bio sa mnom "Dobro, zaboga ko to pjeva" ali nitko nikad nije imao pojma.

Ali to nije slučajno, kužite? Tad nije bilo bitno da znam, ta pjesma mi je samo bila zadana, da bi je sad pronašao,kad mi je trebala. Čisti zen. Moć neotkrivene pjesme.

Zen prosvijetljnje se i meni desilo, ostavio sam kavu i otišao natrag do firme(a od kafića do nje imam doslovno vrata i 10 koraka do svoje stolice) utipkao www.otvoreni.hr i pogledao NP.
James-Getting away with it. James? Grupa James.

Zapravo znam za James i to tek odnedavno. DMJ-ot mi je čak nedavno posudio neki njihov album, koji sam preslušao, ali zaključio da nije ništa posebno. Ok, ali ni blizu ovom zvuku koji ima ova stvar.

Hmm, nevermind. Ajmo na Allmusic. To je na albumu Pleased to meet you, koji je tu proglašen njihovim najboljim albumom.
Nešto(možda neko) mi govori da treba dejstvovati odmah(diverzantskim jezikom). Ajmo na Ebay. Ajmo naručit.. Klik, klik, klik, diskografski, kartičari i poštari neće propasti dok bude ovakvih otkrovenja uz jutarnju kavu.

Za taj ponedjeljak je dovoljno znati da sam ga do daljnega preživio. To je ponekad i više nego dovoljno.

Koji dan kasnije cd je stigao. Svojedobno, davno davno- DMJ-ot je napisao esej(danas bi to bio post na blogu, čitali bi mnogi i trebali bi kao lektiru, jer je bio genijalan, a onda smo ga čitali samo Branimir i ja, ipak i to je imalo stanovitog šarma) o tome kako ga je nakon godinu dana čiste depresije(ljubavne naravno) izvukla ploča Kimono my House grupe Sparks. I kako mu se konačno vratio osmijeh na lice. Dmjot pretipkaj to na blog, da ne moram ja, znaš da sam ja šampion tipfelera.

E, pa meni se dogodilo nešto slično. I uopće nije morala proći godina dana.

Postoji jedan slavni indijski knjižničar koji ima sistem koji uredno proklamira, i čak drži seminare na tu temu, a to je da knjige u knjižnici ne trebaju biti složene po nikakvom posebnom rasporedu, nego ih pustiti da se slože same od sebe, po slučajnom uzorku. A knjiga koju trebaš će ionako pronaći tebe, a ne ti nju. Moj knjižničaski um malo je kolebljiv prema toj teoriji, ali istina je nema tog nesistema koji nije sistem. Uostalom nije li teorija kaosa u zadnje vrijeme postala jako popularna?

Ali odoh predaleko,važno je da je ova ploča(nije ploča znam, ali ja obožavam govorit ploča) uistinu našla mene, i to u trenutku kad mi je najviše trebala.

Stavio sam je u discman i krenuo u šetnju. Godinama mi se to nije dogodilo s glazbom, iako puno toga i od nove glazbe, dapače pogotovo nove, nabavljam. No nekako stvar uvijek ostanu u dometu očekivanog, što nije nužno loše, ali je drugačije.

Krenuo sam u šetnju i od prvog jebenog tona mi se navukao osmijeh na lice.
Hodao sam ulicama mog grada, s Jamesom u discmanu i stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto. Sve.

O čemu je tu zapravo riječ. Teško je objasniti, nema na tom albumu uistinu ničeg revoulcionarnog u strogo glazbenom smislu gledano(ali tko sluša glazbu radi revolucije). Vrlo ugodne pop simfonične stvari, fine strukture, neobičnog vokala i naglašene atmosferičnosti.
Ali to vam svakako ne govori ništa, jer bi tako napisao Gall. Uglavnom Jamese su proglašavali sljedećim Smithsima, a neka određena sličnost i postoji.

Ali s jednom velikom razlikom , Jamesi su Smithsi koji su se pomirili sa životom. Na Allmusicu piše ovako Songs of adulthood, parenthood, and addiction have rarely sounded this exciting. Vrlo dobro rečeno. Uzbudljivo i pomirljivo. S osjećajem da o životu treba pjevati, svemu usprksos. Tako nekako.

Ukratko, slušajući taj album ja sam imao osjećaj da sam pomiren sa sobom. I što je najvažnije da mogu kontrolirati taj osjećaj. Čak i zauvijek, ako bude bilo potrebe.

A Getting away with it?

Idemo redom:

Are you aching for the blade
That's o.k.
Were insured
Are you aching for the grave
That's o.k.
Were insured

To se djeco zove kapitalizam. Malo je zajeban, pa ako niste, počnite se navikavati
Were getting away with it

All messed up
Getting away with it
All messed up
That's the living

To se djeco zove refren. Ovaj je divan, i jebeno istinit.

Daniel's saving Grace
She's out in deep water
hope he's a good swimmer

Daniel plays his ace
Deep inside his temple
He knows how to serve her

A ne ne djeco, nisam vam ja Daniel, niti imam namjeru biti tako brzo. Ali znam jednog ko bi mogao biti, kao što znam jednu Grace koja traži svog Daniela. Zasad ne znam jesu li i oni u istoj strofi, pa ću samo stajati za šankom i promatrati kako se razvijaju stvari. Možda nešto i naučim.

Were getting away with it
All messed up
Getting away with it
All messed up
That's the living

To je opet refren. Djeco, znate da važne lekcije treba ponoviti.

Daniel drinks his weight
Drinks like Richard Burton
Dance like John Travolta, now.

S ovim se vrlo lako mogu poistovjetiti, pogodite s kojim dijelom. Inače način na koji Tim Booth otpjeva taj dio, svaki mi put priušti trnce. A trnci su osjećaj prepoznavanja, zar ne?

Daniel's saving Grace
He was all but drowning
Now they live like dolphins

Ili po naški, čovo je preuzeo rizik, i isplatilo se. što ne znači da se uvijek isplati, ali kako ćeš znati prije nego što probaš. Čista kladionica. Plaćam Danielu pivu, ako ga ikad upoznam.

Getting away with it
All messed up
Getting away with it
All messed up
That's the living
Getting away with it
Getting away with it
Getting away with it
That's the living
That's the living

Može li jednostavnije? Teško. Nauči se nositi s time, sve je zbrkano, i to je život.

Glazba za srednje tridesete.
Glazba za prihvaćene poraze.
Glazba za izgubljene nedljeljne večeri.
Glazba koju bi trebalo podijeliti s prijateljima(i nikako ne s ljubavnicima).
Glazba za zbrku zvanu život.

Male nedorečene simfonije, koje pjevušite s guštom, jer se najneobičnije stvari nalaze u najobičnijim, kao što je srk kave u jedno tužno jutro, kišnog ponedjeljka. A nedovršene zato, jer ih morate dovršiti vi.

Ma znate što...

Glazba koja vas uvjeri da je svijet možda dobro mjesto, ne zato što bi mogao biti onakav kakav je u pjesmama grupe James, nego što on uistinu takav i jest.

Kužite?


Post je objavljen 04.02.2007. u 19:20 sati.