Neki dan sjeo sam na cugu s curom(čudno mi je reći ženom) koju nisam vidio otprilike 4 godine. Nekada davno sam bio grozno zaljubljen u nju, toliko da sam radio iracionalne glupe stvari i ponašao se baš tako kao što se zaljubljeni bedaci ponašaju. Kretenski. Sad je trebala neku sitnu uslugu, i ja sam joj je napravio, i tako, sjedili smo nekih trifrtalj sata pričajući o najopćenitijim stvarima na svijetu: ona je sad udana, ima dvoje djece, traži bolji posao, živi daleko od Zagreba i cijeli život će dovršavati kuću koju su nedavno počeli graditi. Nebitno zapravo, fascinantno je koliko me je sve to toliko malo zanimalo, i koliko sam potpuno zaboravio ama baš sve što sam prema toj ženi osjećao. Mogao sam tu uslugu napraviti bilo kome iz kvarta, susjedu, poznaniku, bilo bi isto, sve je nestalo, samo spoznaja da ja tu ženu(eto ipak rekao sam) znam iz nekog života prije, ali nisam baš siguran što se u njemu događalo. Na kraju mi je, u znak zahvalnosti poklonila veliku Milka čoksu , pozdravili smo se, i to je to. Kako nisam ultimativni fan slatkog, pala mi je na pamet pragmatična ideja. Naime za koji dan moram se naći s još jednom curom, u koju nisam bio zaljubljen baš toliko, ali možda ipak malo jesam, pa ću čokoladu onda proslijediti njoj, jer ja pak nju trebam zbog jedne sitne usluge. Kao u onom prastarom štosu s bombonjerom, koja prođe puno ruku kao poklon, pa se na kraju uvijek vrati prvom kupcu, ali sad već dobrano isteklog roka trajanja. Htjeli ili ne htjeli, život se nekako na kraju svede na tržište sitnih usluga i proslijeđivanje bombonjera.
* * *
Na nekom tulumu prije par godina, pričao sam u nekom kutu s jednom curom(dobra spika uvijek je u nekom kutu, uz prečicu za svemir), držeći se čvrsto i pouzdano svoje litre i ona me je u toku razgovora iznenada upitala "Čega se najviše u životu plašim?"(bože mora da se grozno upucavam). Ni sam ne znam zašto ispalio sam kao iz topa "ravnodušnosti". Ovih par godina kasnije, nije mi jasno plašim li se ravnodušnosti još uvijek, ili je naprotiv, želim kao jednu od mogućnosti da mi ona postane pomalo nevoljko izbarani čuvar od iznenađenja zvanog život. Odnosno da li je ravnodušnost nešto od čega treba bježati, ili mi se čini kako je biti ravnodušan- naprosto jednostavnije. Moram reći da nemam blage veze. Ali ću nazvati na ovih dana curu s kojom sam na tom tulumu o tome pričao, jer smo u međuvremenu postali veliki prijatelji, pa ću je upitati, a usput ćemo otići na cugu. Prema prijateljskim savjetima, nikad nisam bio ravnodušan, iako je moguće je da sam ih, kao i svi uostalom, ponekad ignorirao.
Post je objavljen 18.01.2007. u 23:46 sati.