SVID radio

četvrtkom | 18.00

Fleet Foxes
Fleet Foxes
Bella Union, 2008.



Postoje bendovi koje je najlakše opisati rječju folk.

Tim terminom se posljednjih nekoliko godina krstilo mnoge, što i ne čudi jer narodnih, odnosno tradicionalnih, rekli bismo starinskih formi, čini se, ima sve više, odnosno, sve se više i pojedinaca i bendova “vraća” u taj akustični svijet. Naravno, takvi izvođači su oduvijek tu; bio bi gustiji od katrana kad bi tvrdio da je to nova pojava, no eksplozija izvođača kao što su Devendra Banhart, Conor Oberst i njegovi Bright Eyes, Bon Iver, pa s druge strane rokerskiji Midlake i niza pronositelja slave Neila Younga ili Fairport Conventiona, s ove strane Atlantika, je dovela do češće upotrebe te riječi. Pa je danas sve folk. I nije da je taj termin nešto posebno operativan; njegovo korištenje je, kako bi rekli Telepopmusik u “Let’s Go Again”, “throw away slogan”. Nešto što kažete kad čujete žica zvon. Nešto kao kad gledate film pa umjesto hrvatskog titla stavite engleski za osobe s oštećenjem sluha, titl na kojem osim teksta iz filma piše baš sve što se događa u audio pozadini, pa kad zasvira neka glazba koja je imalo ogoljena od distorzije ili moderne ritmike, u titlu piše "soft folky rock playing" ili "alternative folk music playing" i slično.

Bez obzira na terminološke probleme, riječ folk može pomoći kad se radi o Fleet Foxes, peteročlanoj grupi iz Seattlea i njihovom prvijencu/eponimcu.

Od prve, uvodne “Sun It Rises” (gospelsko višeglasje, vremenski stroj, kako stilski tako i produkcijski, arhaični rif, reverb, mišung bilo koje sezone "Crne Guje" i Crosbyja i Nasha i kako-su-se-ono-još-zvali-oni-drugi) do posljednje “Oliver James” (skoro pa acapella finale, strašna priča o utapljanju djeteta, tema tako kredibilna u svijetu Fleet Foxes, između ostalog svijetu onih zastrašujućih narodnih prepričavanja o seoskim tragedijama) njihov izričaj nije folkasta pomodnost ili retro aktualnost, ako takav izraz uopće postoji i nešto znači, već zaista unikatan pristup svim tim, danas već općim mjestima američke i engleske soft rock, folklorne i singer-songwriterske baštine.

Fleet Foxes kao da su uzeli ne samo sve ono što im se osobno sviđa iz te prebogate tradicije, već i ono što bi im eventualno posebno izabrano vijeće glazbenih kritičara, muzikologa i fanova zapelih u drugoj polovici 20. stoljeća preporučilo, i onda sve to izmiješali u svom Fleet Foxes šejkeru i prolili u obliku ovog blistavog i više od svega samouvjerenog debija.

Fleet Foxes svoju glazbu opisuju kao "barokno harmonično pop muziciranje" i štogod da ta glazba jest, pa makar je lijeno nazvali samo folkom, uspjela je ujediniti strane ali i hrvatske kritičare u hvalama. A i nije nešto posebno teško biti imun (pogotovo kad ovakve pastorale dođu na ljeto i kad ste na godišnjem među stablima starijim od Karolinske Ceste, daleko od goluždravih Čeha i njihovih supruga) na sva ta hipijanderska pjevanja, kanone, višeglasja, korištenja udaraljki u svrhu stvaranja pozadinskog ambijenta i svih onih drugih elemenata od kojih vam se čini da nije 2008. nego 1708. pa onda malo 1968. pa opet 1308. pa 1938. itd.

Kod ovog benda, vjerujem, zapamtit ćete dvije stvari. Prva je taj poseban, samo njihov svijet; baš kako su to napravili i njihovi kolege po labelu, Midlake na svom albumu "Trials Of Van Occupanther" (2006.). To je svijet starih fotografija, djedova i baka u sepia tonu, svijet srednjevjekovnih majstora pjevača i putujućih glazbenika koji od sela do sela na konjskoj zapregi pronose legende, pošalice i priče. Svijet šuma, šumskih puteva, blatnih seoskih trgova i nasljeđa, svijet američkih Gruntovčana bez komedije, romantiziranih sjedenja oko vatre. Svijet koji kao da je sišao iz starih slika Pietera Bruelgela Starijeg, čije se jedno od najpoznatijih platna, slika "Nizozemske narodne poslovice" i nalazi na naslovnici ovog albuma.

Druga je zaista uvjerljivi vokal Robina Pecknolda, koji odlično funkcionira i u gustom, kremastom višeglasju, solo ispovjedima i falsetima. Kemija koja proizlazi iz njegovog poja (jer na trenutke je baš poj sa svim zapahom koju taj sinonim za pjev sa sobom nosi) i interakcije sa odličnim i discipliniranim bendom je na trenutke nevjerojatna.

Eskapizam u davna ruralna vremena ili ne, obični akustični songovi ili folk De Lorean, ove pjesme govore o bendu koji definitivno ima viziju, zna što hoće i što radi i koji, na kraju, to vrlo uvjerljivo i isporučuje.

Zato kad poželite biti negdje drugdje, negdje gdje su stvari jednostavnije, tiše, gdje ima više zraka i ljudi su bliskiji; ako želite pobjeći na barem 40-ak minuta iz grada i sadašnjosti, ovo je pravi album za vas.

A sad – folk off!

Nizozemske poslovice: Sun It Rises, White Winter Hymnal, Ragged Wood, Tiger Mountain Peasant Song, Quiet Houses, He Doesn't Know Why, Heard Them Stirring, Your Protector, Meadowlarks, Blue Ridge Mountains, Oliver James

"Gospodine Pecknold, slažete li se da ste u očima starih My Morning Jacket fanova viđeni kao bogom poslani?": “Mi nismo ni blizu takav rock’n’roll band. Nadam se da nas ljudi slušaju zbog nas samih a ne zato što ih podsjećamo na druge. Ono, oprostite zbog reverba!" He he.

p.s.
Nadolazeći četvrtak, 25.09., u vegan-non-friendly glazbenoj sagi:

Flying Lotus
Los Angeles
Warp Records, 2008.



Radio statika, tranzistorska prašina, bol u hip hop duši, bas koji vozi dulje od trisduje i kalifornijski gruvovi na legendarnom britanskom labelu. Mmmmm.

Dimittis pullos sub custodia vulpis,
ek.