SVID radio

četvrtak | 18.00

In Memoriam: Dino Dvornik (1964 – 2008)



Nekoliko sjećanja veže me uz Dina.

Mene je moja mama samo dva put, dok sam bio klinac, pitala – Oćeš da ti kupim tu kazetu? – prvi put kad su na televiziji reklamirali Balaševićev "Bezdan" na što sam joj odgovorio ne (mada mi je Đole ko klincu bio fora jer glumio u onoj jednoj humorističnoj seriji gdje su on i još neki stari i treba i frajer koji je govorio na lj radili skupa u uredu) i drugi put kad je na televiziji bio spot "Zašto praviš slona od mene?" na što sam joj isto odgovorio ne. Naravno da se Branka više nije upuštala u slične ponude („ovaj mali niš neće…“), no u pitanju nije bila moja nezainteresiranost; za Vojvođanina sam bio premali i nisam kužio ništa, a u Dvornikovom slučaju sam si ionako već sam snimio s radija sve pjesme koje su mi bile zanimljive, što i nije bilo teško jer te 1989. eter je bio krcat njegovim pjesmama i skoro svaka s njegovog prvog albuma bila je ili non-stop na radiju ili na nekoj top listi kao "novi ulaz".

Sjećam se i da sam gledao taj nagrađeni nastup na Zagrebfestu '88., kad se pojavio prvi put s "Tebi pripadam" i da mi je odmah bio frend. Bilo je to prvi puta da mi je neka domaća pjesma dobra a i tip je imao neku opaku a opet toplu vibru oko sebe i plesao je kao da je neko Holly Johnsonu ubacio crni gen u hlače.

Da, spomenuo sam Holly Johnsona, znam, šta sad, bile su osamdesete i ako kažete da niste voljeli "Americano" lažete.

Iako su mi one animirane trubice na spotu za "Slona", priznajem, već onda izgledale jeftino, Dino je bio tako kul (ko zna koju sam riječ onda upotrijebio jer kul onda nije ni postojala u rječniku kao legitimni pridjev) u onom odijelu i onom dijelu pjesme, pred kraj, kad se zlobno smije u duelu sa saksofonskim solom i kad sve ode u funk hu-ha vlak bilo je teško odoljeti.

Znam i da kad se pojavila "Jače manijače" godinu i nešto poslije "Slona" da sam razbijao glavu s kakvim se faking instrumentom može proizvesti onakav intro i da sam bio potpuno, što se reče po dubrovački, blown away sa onim brejkom pred kraj stvari gdje taj loop šiba s još nečim i sa Dinovim oouujee i kreveljenjem. Čak i danas kad koristim riječi loop, brejk, sempl i slične kao da sam rođen u Rolandovoj tvornici i znam što znače (za razliku od ondašnje dječje enigmatike) često stanem, poslušam taj ritmičko-melodijski buvljak ideja i pomislim pohlepno, citirajući frenda Matića – damn, I wish it was mine!

Teško je danas razumijeti, iz ove bože-oslobodi moderne perspektive radost i duh koju su onda, u onom vremenu i kontekstu drugih pjesama na radiju sa sobom nosili stihovi tipa "baš sam noćas tužan ja/ baš sam nervozan/ kad se sjetim da te voli/ čovjek bezvezan/ zato mene pusti ti u tvoju postelju/ pa će majka da te gleda opet veselu".

Nikad nisam mislio da ću citirati stihove Zlatana Stipišića Pavijana Grivastog (da, te i uglavnom sve najbolje Dinove uspješnice stihirao je upravo gospodin Šta-Će-Meni-Moja-Dica-Reć) ali način na koji ih je Dino pjevao, njegov stav, ljutnja jer "takav kreten loša mi je zamjena" i isporuka bile su kredibilne do bola. Čak i kad ga "tute i školjke ne rješavaju te boljke/ kad zmaj dahne zimi jaoj si ga klimi" ili kad znanstveno zaključuje da "samo zmaja dah jedini je spas da ukloni strah što ga stvori grah" u najgruvastijoj odi prđenju ikad snimljenoj. Doduše, te stihove napisao je Kanceljak ali nema veze. Bitan je Dino.

Kasnije sam spasio vinil "Kreativni nered" i maksicu "Jače manijače" s delničkoga radija i nikad mi nije bilo ni sekunde žao zbog tog.

Doduše, uzeo sam im i "Prirodu i društvo" na cd-u.

Gospođo Glad, ako ovo čitate, moje najdublje isprike, ali ta tri nosača ne vračam ni za živu glavu. Uostalom, taj klepto je već sad u zastari.

Kad razmišljam o Dini, sjetim se Kristine s kojom sam išao u srednju i kasnije na faks. Dok su drugi počeli mrdati nogama i rukama na njegove ritmove njoj su zasuzile oči. Čovjek je doticao ono nešto u njoj. Sjetim se i svog frenda koji se zove Sabo. To je onaj šta govori u jinglu za BeatNochu "jel mogu reć? ...ja ful volim slušat svid radio to je muving itd." On ga je obožavao upravo zbog toga što su kod Dinota "bubnjevi ful bitni dio stvari". Sjetim se i svoje bivše koje se isto zvala kao i gospođa Dvornik pa sam joj govorio da se ljubav doslovno zove imenom njenim. Da.

Te '93. već sam bio radioaktivan u glavnom gradu Gorskog Kotara i sjećam se da su "Čuvar plaže" i "Imam rep" bili tako potreban odmor za uši od rastućeg korpusa antiratnih i domoljubnih budnica, protesta i podsjetnika na to da imamo državu i da ljudi pogibaju. Te pjesme dale su i nekoliko klasika ("Moja Domovina" mi i danas u refrenu diže dlake, koliko god sam cijepljen od nacionalnog osjećaja i draža mi je od himne, a bilo je tu i još nekih dobrih stvari), no moral i duh nisu jednodimenzionalne pojave i mogu se dizati i pobuđivati na najrazličitije načine i tu je uskočio Dino sa dvije hitčine koje su i danas svježe i energične kao i onda. Pogotovo "Imam rep" sa svojom nabrijanom sekvencom i vožnjom koju su rijetki u biznisu natjeravanja ljudi na ples na ovim prostorima postigli.

Cijeli taj album bio je dokaz da je Dvorniku od početka karijere jasno da je na čelu hrvatske verzije jedne od posljednjih velikih glazbenih revolucija i četiri čiste tehno situacije na "Prirodi i društvu", stvari "Extasy", "Ying & Yang", "The Return Of The Man With The Rubber Brain" i meni najdraža "Split Junkie", jednostavan a tako funkcionalan plesno-hipnotički spoj Kraftwerka i splitske rive, da ima pravde, danas bi se učile u školi kao prvi prodor underground elektronike u hr-mainstream. Dino nije bio prvi koji se bavio time u Hrvatskoj, jasna stvar, ali je bio prvi koji je to stavio na album, bez beda i srama, dapače, ponosno, pored pjesama kao što su "Rušila sam mostove od sna" i "Gibajmo se". Ni danas taj album mnogima nije jasan.

Danas mnogi govore da je Dino bio ispred svog vremena, ali stavio bi ruku u vatru da on to nije tako doživljavao. Njemu je to bio jedini normalan i ispravan način.

Sjećam se i intervjua kojeg je '96. na tom istom radiju s njim vodio Mario Mihaljević (koji je onda došao raditi u Delnice kad se goranski eter sa thirty-something stažom pretvorio u ko zna čiji političku prčiju odjedanput inventivno nazvanu Domovinski Radio) i, to sam čak imao i snimljeno na kazeti jedno vrijeme, nisi znao ko je od njih dvojice pijaniji. Dino je već onda bio svačiji omiljeni ridikul izbijenog pogleda i narodnog kredibiliteta poremećenog medijski evidentiranim narkomanijama i, teško ću zaboraviti, jedva je pričao. Uglavnom su pičkarali. Mihaljević ga je u jednom trenutku pitao – Jel jebeš šta ženu? – a Dino mu je odgovorio - Ne, sperma mi slabo izlazi.

Moji frendovi znaju da sam nekoliko desetaka puta u posljednjih deset godina rekao da bi volio popit kavu s Dinom jer bi ga volio pitat par stvari o životu i prolaznosti vremena, a najviše bi ga gnjavio zašto više ne radi dobru mjuzu.

Iako mi je nekoliko puta nastupao pred nosom, nisam ga nikad vidio uživo niti na ulici. A pred malo je trebao nastupati ovdje negdje i čak sam, iznenadivši ovako „odrastao i pametan“ sam sebe, pomislio – baš bi ga išao vidjeti. Iz mene je progovarala neka podsvjesna stara ljubav za ovog dalmoša. A ionako bi mi svi moji, znam ih dobro, rekli – šta si ti lud, šta ću ić na Dinu Dvornika? Onda sam i ja sam sebi rekao to isto i dilema oko odlaska bila je riješena. Pomoglo je i to što je nastup bio odgođen.

Koliko god znam šta sam mogao očekivati od njegovog nastupa 2008. sad mi je žao što sam bio tako neiskren prema sebi.

Mnogi su bili posljednjih deset godina takvi kad je u pitanju Dino Dvornik. Lako je sad govoriti – sam si je kriv za to.

Sad kad je sve to iza njega, svi odlični i oni loši albumi, Porini, festivali, "Ništa kontra Splita", udaranje kamena temeljaca, "Afrika", filmske uloge, droksanje, bolest, baseball mladost, koncertni album iz Minhena, nepamćenje vlastitih stihova, dj-iranje, "Kineski Zid", reality show i što sve ne, njegova uloga u našim životima spremna je za revaloriziranje i stavljanje na pravo mjesto. Ako po nečemu treba pamtiti ovog splitskog divljaka, ovog nemirnog čovjeka i vječnog klauna te prije svega vrhunskog umjetnika i tipa koji je zadužio sve nas koji smo živjeli uz njegove pjesme, to su energija i vizionarstvo.

Sve ove godine nitko mu se nije približio kad su u pitanju energija i vizionarstvo.

Sve titule koje mu ovih posljednjih nekoliko dana dodjeljuju u medijima, od "kralja hrvatskog funka" do "rodonačelnika plesne glazbe u Hrvata", nisu dovoljne da bi opisale njegovo glazbeno i kulturološko nasljeđe. Ne znam za vas, al ja sam ponosan da smo ga imali i da mogu reći – da, mi ovdje, u ovom slijepom crijevu, gdje se glazbeno dno piše estrada a glazbena industrija zarađuje manje od tvornice šibica, imali smo Dinu, on je… on je bio dobar.

Ono što najviše ispunjava srce tugom a glavu divljenjem je činjenica da je Dino sve to uspio napraviti u kratkih sedam godina svoga života, od '88. do '95. Svako ko u svom životu ima svojih sedam biblijskih debelih krava zaslužuje ostati u sjećanjima.

A kakva su vaša?

Dino, moj te svino. Vidimo se nekad. Drži gače! Još uvijek računam na onu kavu.

ek