SVID radio

Ako bilo koga danas upitate što znači riječ holokaust , svima će samo jedno pasti na um. Drugi svjetski rat, nevine žrtve, milijuni njih, židovi.
I mada mnogi i neće znati točno značenje same riječi svima je jasno o čemu se govori i što se tom riječju želi naglasiti.
Zašto spominjemo holokaust? Sutra, 27. siječnja je dan kada se u svijetu obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.
Možda mnogi ne znaju , riječ holokaust u izvornom značenju označava žrtvu paljenicu pri kojoj se spaljuje cijela životinja. Danas je to riječ kojom se označava genocid nad Židovima u 2. svjetskom ratu.
Ovih dana će se čovječanstvo opet prisjećati jednog od najgoreg razdoblja ljudske povijesti, prisjećat će se ogromne sramote i boli koju je danas teško uopće i pojmiti.
Sve je započelo još 1933. godine kada nacisti preuzimaju vlast u Njemačkoj i započinju s ostvarivanjem svojeg prvog cilja, iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi.
Danas nam zvuči kao scenarij znanstveno fantastičnog filma stvoren iz mašte najbolesnijeg uma, no istina je bila puno gora no što možemo zamisliti. Već te 1932. godine pokrenuta je preko radija i novina antižidovska kampanja, a u svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznastveno "učenje o rasama" kao obavezni predmet. 15. rujna 1935. Židovi gube njemačko državljanstvo; ne smiju obavljati nikakvu javnu službu (što naročito pogađa intelektualce: znanstvenike, profesore, liječnike, odvjetnike, novinare itd) niti njihova djeca mogu pohađati javne škole; zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji idr); zabranjeno je sklapanje braka između "arijevaca" i Židova kao i seksualni odnosi; zabranjeno je zapošljavanje "arijevaca" u kućanstvima Židova, itd.
Mnogi su Židovi emigrirali iz Njemačke i ostalih zemalja koje su prihvatile ovaj zakon. U samo 6 godina od 1933.-1939. iz Njemačke je od 500 000 Židova emigriralo njih 300 000.
Ubojstvo njemačkog konzula u Parizu u studenome 1938. poslužilo je nacistima kao povod za masovne nasilne akcije i odvođenje u logore , u povijesti je ta akcija poznata pod nazivom Kristalna noć. Od tada svi Židovi moraju obavezno nositi na svojoj odjeći jasno istaknutu Davidivu zvijezdu, a smiješta ih se nasilno u odvojene dijelove gradova, geta.
Od 1941. započinje masovno odvođenje Židova iz Njemačke i ostalih osvojenih zemalja . Deportira ih se na istok. Masovno ih se vlakovima vozi u logore i pri samom prijevozu tisuće njih umire.
„Konačno rješenje“ je izraz kojim se nacisti služe kada govore o daljnoj sudbini Židova.
Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942 izložio SS-ovac Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. Hitler ga je ovlastio da plan sprovede u svim državama –plan da svi Židovi budu istrijebljeni. Prvi su na redu bili nesposobni za rad, njih je trebalo prvo ubiti. Oni koji su bili sposobni za rad razvrstani su u radne logore uz minimalne uvjete za preživljavanje da bi što prije umrli od gladi, bolesti i iscrpljenosti. No to nije bilo dovoljno brzo i uvode se metode masovnog ubijanja-plinske komore i strijeljanja.
U tu su svrhu osnovani novi logori, za razliku od onih radnih ovi su bili logori smrti. Neki od najpoznatijih su Auschwitz, Birkenau, Treblinka, Mauthausen, Majdanek, Sobibor, Izbica i drugi. Tek u rujnu 1944. godine Heinrich Himmler izdaje naređenje da se prestane s likvidacijama. Međutim, do oslobađanja od strane Saveznika još su desetine tisuća umrle u logorima od gladi i zaraza.
Princip likvidacije u logorima smrti bio je izuzetno okrutan i nama koji živimo u današnje vrijeme nepojmljiv. Dio deportiranih, najčešće žene, djeca i starci, pri dolasku u logore je odmah ubijen, dok je dio privremeno ostavljen na životu kao robovska radna snaga; dio bi umro od iscprljenosti, a ostali su kasnije također ubijeni. Židove su ubijali u plinskim komorama u prostorijama kamufliranim kao kupaonice s tuševima. To je omogućavalo da se prevarene žrtve same svuku, pa su im tako oduzete i odjeća i razne sitnice koje su još posjedovali. Nakon smrti, prije bacanja u peći za spaljivanje, čupani su zlatni zubi. Od zubnih proteza, nakita i prstenja dobiveno je 17 tona zlata.
I mada nakon svega ostaju u povijesti upisane velike brojke, svaka od njih jedan je život.
Po nekim podacima ukupni broj ubilenih Židova u holokaustu iznosi 4.581.200 ljudskih života.
Encyclopaedia Britanica procjenjuje broj žrtava na 5.700.000, a Encyclopaedia Judaica navodi brojku od 5.820.960.