svjetlost
25.06.2006., nedjelja
LJUBAV
|
Sve misli stoje, miruju u ladicama uma. Uredno posložene, neriješene, odagnane bez napora. Trenutak kad smo bez imalo truda, odjednom, zaobišli um. Proširili se izvan njegovih granica. Otputovali do srca. Tu nema pitanja, nedoumica, odgovora, sumnji. Samo ljubav. Ništa ne tražimo, ne očekujemo, ne računamo. Sve znamo jer se ne pitamo. Sve vidimo jer ne sumnjamo. Srce sretno što smo se ipak, makar i samo ponekad, uspjeli došuljati do njega, iznenada. Gosti nas ubrzanim lupanjem sretnog tik taka. Ne treba nam dobro jelo, fino piće, spavanje. Ništa. Jer tu sve imamo. U srcu ne postoje bogati ni slavni, siromašni ni bolesni. U njemu smo svi jednaki, dobrodošli uvijek i zauvijek. Ono ne pita jer zna. Ono ne traži jer daje. Jedina stvar koja davanjem postaje veća je ljubav. Dok sjedim za stolom običnog restorana, nasuprot tebi, lišena strahova, pitanja i sumnji, sve znam. Moj je um na počinku, dovoljno dugo da okusim ljubav. Pitala bih se, o da, već po navici, što radim s nepoznatim muškarcem u gluho doba noći. Pitala bih se, naravno, odakle mi hrabrost da ti dođem. Sramila bih se, svakako svoje nesmotrenosti, neopreza. Tako su me učili. Ali ljubav ne pita, jer zna. Ona je tren i trajanje bez straha, ona je svjetlost, moćna i jasna. Pitao bi se odakle ti smjelosti da me pozoveš, nepoznatu. Da, sramio bi se, po navici, ispričavao, tako su te učili. Ali nisi, jer je ljubav bila brža od misli, preduhitrila te. Svojom snagom. Darujući jedno drugom čistu ljubav, sijali smo sjajem, širili se, bili ljubav. Svi su nas gledali, prekidali svoje razgovore, osvrtali se. Doticali smo ih, dirala ih ljubav. Smućivala njihove umove, ometala razložne priče, omalovažavala strahove, preusmjeravala sumnje. Pretvaralo se sve u ljubav. Zbunjena konobarica navraćala je nekoliko puta do nas. Da pita što smo naručili. Jer ljubav nosi zaborav. Do moje svijesti nije dolazilo ništa osim tebe, samo poneki mutni zvuk iz druge sale, lupanje mog srca i drhtanje ruku. Vidjela sam samo tvoje oči i blistavi osmjeh. Titrala sam finom frekvencijom, tanahnih drhtaja lutnje. Zrakom se osjećao lepet krila leptira i topot plahe srne. Ljubav je došla, obuhvatila nas, nenametljivo ali jasno, duboko i snažno. Odlučnošću bez prisile. Dahom bez riječi, iskonskim znanjem, kristalnom sviješću. Kad živimo ljubav, nema pogovora. Znamo da je to ona. Zaboravili smo pitati se o svojoj prošlosti, imovnom stanju, navikama, manama. Zaboravili smo biti pristojni i uviđavni. Nismo se sjetili trikova kojima bismo se jedno drugom možda svidjeli. Zaboravili smo svoje maske negdje u odajama zaspalih umova. I tako smo, jedne večeri, sasvim iznenada, umorni od životnih briga, prestrašeni lažima, ogorčeni povredama, iscrpljeni tugama, izmoždeni pitanjima svojih umova, uplovili u ljubav. Uvijek i zauvijek. Jer to je vrijeme ljubavi među nama, van svih planova, razmišljanja i očekivanja. Ono je tren u nizu svjetlosnih godina, dah nekih drugih dimenzija, titraj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, spojenih u nitima naših duša, na pravom mjestu u pravo vrijeme |
- 12:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #
18.06.2006., nedjelja
susret
 Neočekivano, nezamislivo, najluđe. Toga čak nema ni u mojoj mašti. Sresti se tako s tobom. Uvijek se ponovo uvjerim kako život ima najčudesnije načine izražavanja ljubavi. Jer svemir o nama brine u svakoj sekundi trajanja, samo mi to ne vidimo. Duboko u to vjerujem cijelim svojim bićem. Međutim ovaj put je moja vjera stavljena ponovo na kušnju. Čudesni splet najmanje vjerovatnih okolnosti doveo je do našeg susreta. Još sam uvijek beskrajno začuđena, ošamućena. Svaki atom mene treperi u nepoznatom ritmu, krvna zrnca igraju plavičastu igru šape. Stotinu pitanja naviru rojem. Ja ih puštam da idu, jer želim živjeti u ovom trenu. Hoću ga iskusiti svim čulima, najdublje, snažno, koliko god mi je moguće. Jer taj je tren neponovljiv i jedinstven. A predivan. Preplićem drhtavim rukama, petljam po mojoj torbici ne bih li našla upaljač. Pokušavam prikriti zbunjenost. Prinosiš čašu usnama i vidim ti lagani drhtaj. Znamo da smo uznemireni, oboje, ne govorimo. Daruješ mi osmjeh, od koga obaram pogled. Jesam li te takvog odsanjala, tako crnog, tamnog dubokog? Pa te pitam jesi li stvaran, dodirujem ti ruku. Sišao si upravo, valjda, s onog paperjastog oblaka kog sam godinama promatrala i zazivala. A oči tamne, duge trepavice, sjajne, nemirne. Sve pršti od sličnosti, snage, čarolije. Vrijedi za takav tren čekati. Propitkivati. Sumnjati. A opet, da je moguć vjerovati. Vrijedi. I ne pokušavam te zaustaviti, ni tebe ni te minute. Nek teku, pitko i lagano, usporedo s kozmosom. Nek dođu naredne kakve god bile. S tobom. Želim ih odživjeti. Sve. Koliko god ih ima. |
- 19:24 - Komentari (21) - Isprintaj - #
15.06.2006., četvrtak
breskvina sjećanja - bolest i spoznaja
|
Bila je to čudna bolest. Nisu joj znali prepisati lijeka. Samo su neki brinuli i pitali za nju. A ona je krajičkom svijesti znala što joj se događa i prolazila kroz tunel u kom je tu i tamo bljesnula svjetlost. Odmarala se. Nije sve razumjela. Samo je osjećala. Kako su dani prolazili tunel je postao preuzak,neudoban, pomalo dosadan. Sretala je u magli svog malog ratnika. Tražio ju je. Iskonski i očajno. I tako u vrtlogu misli i osjećaja, uskom prolazu između sna i stvarnosti, tankoj niti neba i zemlje, usnula je ljubav. Pojavila se neopisiva. Spoznaja ljubavi, kako je ne poznajemo, ne iskušamo. Samo o njoj nekad čujemo. I postala je ljubav, prepoznala je, stopila se s njom. Bio je to najslobodniji osjećaj slobode, mira, radosti. Sve je bilo u savršenom redu. Spoznaja se ne čuje, ne vidi, ne dodiruje, ne kuša, ne miriše. Ona se jednostavno zna. Bez sumnje. Postavši ljubav, spoznala je Breskva da joj ništa i nitko iz vanjskog svijeta ne može pomoći. Samo ona sama. Željom za životom, odlukom. Ostali će joj se pridružiti. Zahvaljivala je neprijateljima, za bijes i ostvarenje sna. Ljubila prijatelje zbog podrške. I onda je znala da će ubrzo oživjeti još jedan njen san. Navrla je radost, krv brže potekla, srce joj je udaralo kao ludo. U snu živeći nakratko ljubav, ugledala je njenu boju, okus, zvuk. Vidjela i dodirnula ljubavni pjev, sklad, snagu. Oslušnula ljubavni šum, lahor, dugu. Kušala nektar, slast, opoj. I spoznala da je jedino za nju vrijedno živjeti, da svi putevi vode k njoj, da svi potoci liju do nje i sve se suze plaču što je nema. Ponovo je učvrstila svoj put ratnika. Kad se probudila, ustala je zdrava kao nikad ranije, obukla nove cipele, uzela svoja tri oružja i krenula u život. Prije kretanja, zagrlila je malog ratnika i udahnula mu ljubav. |
- 11:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #
09.06.2006., petak
breskvina sjećanja - snovi i neprijatelji
|
Smjestila se u nepoželjnu sredinu. Dobila svoj kutak, podijelila ga s malim ratnikom. Poremetila mir i sreću domaćinu. Podredila se tuđim pravilima, micala se da ne smeta. Postala mala, sitna i beznačajna. Uzimala mrvice tuđeg života, podnosila uvrede, prezirne poglede. Izgubila svoje zalutale snove, napustila maštanja. Osjećala sažaljive poglede poznanika. Često na pozdrav dobivala šutnju i jeku vlastitog glasa. Prepustila se boli, poniženju i strahu. Danju je šetala šumom, uklanjala se društvu. Nesigurna, prelomljena tugom, nepronađena, prazna. Samo brinula o malom ratniku. A on je osjećao majčinu nemoć. Tuga nas pokosi i priječi da krenemo u nešto bolje. Ne da nam da si pomognemo. Ona dopušta samo da čekamo kada će proći.Prolazili su dani i tjedni, krenuli mjeseci. U vrtlogu tuge i očaja, polako je u Breskvinoj duši nicala ljutnja. Svakog dana sve jača, polako je ulazila u njene misli, sve pore duše i tijela. Dan za danom ljutnja se pretvarala u bijes. Pa je do svijesti stizalo i objašnjenje. To se ponovo budila iz očaja, kretala s dna, Breskvina ratnička duša. Nepravedno je prezrena. Zaslužuje sve najbolje jer joj je duša bila čista. Pripada joj topli dom, vlastita pravila, blagostanje i kućna sreća. Neprijatelji su joj se podsmjehivali, žalili je, ogovarali. Naslađivali se njenom nesrećom ne bi li umanjili svoju. Bila je beznačajna i jadna pa je nisu pozdravljali. Ignorirali su je oni s kojima je odrasla. I to ju je jako, jako razbjesnilo. Bijes nam je pokretačka snaga što nas tjera naprijed do cilja.U oluji bijesa, počela je sanjati najsmjelije snove. Neostvarive. Drsko velike. Poželjela je biti poznata, popularna, tražena i svojim neprijateljima potrebna. Gorjela je od te želje svim srcem i dušom. Maštala kako će je tražiti, zvati i jako trebati. Smišljala kako će o njenim odlukama ovisiti njihova važna pitanja. U tim je svojim ludo smjelim maštanjima ostala čista srca. Nikada nije poželjela nikome loše. Čuvala se toga. Pazi što poželiš da ti se ne ostvari, a sve što činiš vraća ti se kao bumerang.Kako je stalno gorljivo željela, život joj je poslao priliku. Njen je san u potpunosti postao stvarnost. U trenu. Odjednom su je zvali. Tog je dana već davala intervju televiziji, radiju i novinama. Govorila je sigurno, odvažno i jasno. Postala je dio osobnog sna i živjela ga punim plućima. Znajući da je sve to sama željela, svu svoju snagu, znanje i energiju ulagala je da proživi svoj san. I neprijatelji su je zvali, trebali i tražili. Bila je prema njima stroga ali pravedna. Strogo se držala pisanih pravila, odbijala lakše puteve, nije popuštala u sumnjivim prijedlozima. Težak je to bio put ali je stekla poštovanje prijatelja i neprijatelja. I onda se slomila. Premorena davanjem sebe, uplivala je u bolest. Da se odmori. |
- 06:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #
06.06.2006., utorak
????????
|
možeš li samnom??? od suza bisere stvarati tugu smijehom umarati strahove vjerom tjerati uvijek zajedno smjerati samnom hoćeš li??? snove u stvarnost lijevati harmonijom pjevati radošću se igrati od srca se jutrom smijati samnom možeš li??? životne tuge nositi patnje i boli kositi mača se nekad latiti taj stvarni život shvatiti hoćeš li samnom??? ponekad i posustati ali nikada odustati neprijatelje naše rušiti bijesove nježnošću gušiti hoćeš li, možeš li??? uspravno dugo stajati dobro od lošeg odvajati i tako skupa trajati čvrsto u dvoje stvarati |
- 20:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #
breskvina sjećanja - odlazak
|
Kad se breskva našla na zgarištu svog života, cijelim bićem uplašena, povrijeđena i izgubljena, znala je samo da treba nekuda krenuti. U grču očaja i straha, stajala je nijemo na raskrižju, neodlučno uperivši pogled u budućnost. Svaki od puteva činio joj se pretežak. Gdje i kuda? Uputa ni od kuda, pomoći nigdje. Sama. Pred njom zid. Jedino od svega jasno je osvijestila ono što joj je na životnom putu važno i bez čega ne može. Kristalno bistro, bez imalo sumnje i nedoumice zgrabila je svoje zlato, biće što beskrajno voli. Kad sve bespovratno izgubimo, spoznamo što nam je najvrijednije. Tog je jutra uzela u naručje malog ratnika, par životno neophodnih stvari, ponijela u srcu mač hrabrosti, sunce ljubavi i barjak vjere, te pod kišom bombi, napustila grad i ljude koje je voljela. Putem je svitalo, smrt sijevala. Nebo mjestimice gorjelo krvavim sjajem. Zemlja je podrhtavala od siline razorne moći. A breskvi su se nezaustavljivo slijevale suze. Krupne i prljave, žurile jedna za drugom njenim užarenim obrazima, ostavljajući iza sebe blatnjave tragove. Nemoć i tuga titrali su zrakom, besmisao neprijateljstva i ratovanja ovili su njene misli. Nije je se ticalo gleda li je itko u nagužvanom smrdljivom autobusu. Stiskala je u naručju malog ratnika i strpljivo sjedila čekajući da stigne na odredište. Iako užasnuta odlaskom, u srcu je znala da je na taj put morala poći, da joj je takva sudbina. U teškim životnim trenucima čini nam se da nismo izabrali ono što nam se događa. Ali uvijek biramo promjenu, a život nam pošalje put kojim ćemo doći do cilja. Napustivši grad koji je voljela, breskva se vratila u svoje rodno mjesto. Stisnuta srca,ipak s nešto olakšanja, mislila je da će je dočekati dobrodošlica, toplina i prilika za novi početak. Ali jako se prevarila. U svoj snazi i okrutnosti, srela se sa svojim neprijateljima. I tako ponovo bila prinuđena početi novu bitku za svoj život. A činilo joj se da nije ni imala drugog izbora. I nije. Jer ratnici samo predahnu, odmore i nastave se boriti. A breskva je davno izabrala put ratnika. |
- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.06.2006., nedjelja
Donku :))
 Posluži se ratniče dvorima mojim, dobro mi došao u odaje svetih sretno mi stigao u svakome trenu odloži mač i odoru snenu. okušaj nektar maštanja ludih snova dalekih, grimiznih, čudnih ispij sad pehar radošću ovom okrijepi dušu mojim slovom Sve je tu plavo, zlatno i tajno rijetkima dostupno a tebi znano Zrno mudro, bolom iskušano med i žuč spojeni u jedno. Ogledaj sebe u kapljici sreće što iskri se ispod oblaka sivog Okreni se malo da vidiš i tugu što skrivena čuči u nekom kutu. I sve da ti bude udobno, fino Nek mir se dušom tvojom slijeva A radost da buči venama tvojim zlato što posiješ da ti uspijeva. Izvoli pa uzmi ratniče hrabri trpezu kićenu nudim večeras pečenu sreću s nadjevom šale puding od tajni, preliveni, sjajni. |
- 21:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #
MI
|
Jutrom budiš me tim pogledom što je moj a očigledan stavljaš mir u moje naručje, puštaš sve i diraš osmjehe Sve su rijeke k tebi potekle, snage vala kišom donijele Burom digle moje tamnice, teške snove sve razorile Uzdrmavrši tuste tmine, misli česte tek si načeo Sve stavio u sumnjanje, naslutio novo buđenje I ja tako gledam te, tko si, odakle i kakav si začuđena, sva privučena, tu gdje su tvoji osmjesi. Sjećanje naslućuje postojanje tvoje snažno u mislima mojim tajnim, željama razigranim Pa mi osmjeh kiti lice i ti ga prepoznaješ Svoje snove bolne, davne, mome duhu ti dodaješ. Ogledalo ti si moje, sjajno, bučno i okruglo Što radost mi željnu daje, odsanjanu tako sjajnu A zrcalo ja sam tvoje, glatko nježno ulašteno, skakutavo nasmiješeno, duši tvojoj pridruženo. |
- 20:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Igra svjetlosti i sjene svakodnevna izazovna zabavna zamorna ples katrana i zlata na vrelom asfaltu dok koračaš zagrljaj vjere i sumnje dok spavaš šum mora i pustinjski prah dok si zbunjen jedino zlato svjetlom sja more buči, vjera traje kad voliš Ratnici Svjetlosti prepoznaju se po pogledu. Postoje na svijetu,dio su tog svijeta, i u svijet su poslani bez torbi i bez obuće. Mnogo se puta osjećaju kukavički. Postupci im nisu uvijek ispravni. Ratnici Svjetlosti pate zbog besmislica, zaokupljaju ih nevrijedne stvari, ne vjeruju da će ikad sazrijeti. Često se smatraju nedostojnim svakog blagoslova ili čuda. Ratnici se Svjetlosti nerijetko zapitkuju koja je njihova uloga. Mnogo im se puta čini da život nema smisla. Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer pitaju. Jer neprestano tragaju za smislom. I naći će ga. Paulo Coelho
LJUBISAN-PETISAM
Ljupci naši životom kruže Suze tvore u ruže Reči ljute molitvom šute Duše se naše druže Snena radost danima našim Vraća se ispočetka Ljubav stiže srcima dvama Zlato svoje čeka Nižemo tako lanac sjajni Dukata parnih rednih Čašću točen verom gonjen Samog života vrednih Karika svaka jednako važna Pesmom sreće igra Sliku krasnu šarenih boja Rukom vaja čigra Plešu lako ritmom sjajnim Dukati zlatnog lanca Bude onog srcu dragog Usnulog moga znanca. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||