svjetlost
30.05.2006., utorak
breskvina sjećanja - početak
|
Tog je jutra, za razliku od ostalih, mučnih, bezvoljnih i besciljnih, imala cilj. Krečući rano, požurila je uroniti u gradsku vrevu u potrazi za pomoći. Misleći da pomoć traži za teško bolesnog rođaka, hitala je Breskva ulicama, ne bi li pronašla zamoljeno. Sunce se stidljivo promaljalo maglom i gustim smogom, prolaznici žurili na posao, a ona je tražila, pitala, gledala. Osjećala je snažnu potrebu i odlučnost da se ne vrati kući neobavljena posla. Početak je bio u njenoj odluci. Kad nešto želimo svim srcem i dušom, cijela vasiona se dade na posao pomoći nam. Nakon nešto sati hodanja, u neuglednoj pokrajnjoj uličici, pored središnjeg trga, našla je malu knjižaru i jedini primjerak onog što je tražila. Knjiga s neobičnim naslovom, nepoznatog autora. Primamljiva. Drhtavom rukom, nestrpljivo plaćajući, pograbila je štivo. Već je veselo svijetlilo sunce. Usred vreve, na klupi pored vodoskoka, uz šum kapi, buku vozila i rijeku prolaznika, Breskva je uronila u čudna slova. Plan je bio predahnuti, malo odmoriti. Ostala je dugo, gutajući stranice, otkrivajući svoje boli. Pričala joj se priča o njoj samoj, izranjali odgovori na njena očajna pitanja, slutnje, sumnje. Slova su igrala najveseliju igru koju je ikad zapazila, nestali su zvukovi s ulice, vrijeme je stalo. U istinskim trenucima radosti života, cijeli svijet utihne pred čudom što nam se događa. Bio je to početak novog životnog puta, koji je toga dana Breskva odabrala. I nikad od njega nije odustala. Postala je, onako nježna i krhka, ratnikom. Odbila je biti žrtvom. Ne znajući što je čeka, nije više mogla odustati. Nikada. Izabrala je najosamljeniji put na svijetu. Onaj koji nema zamjene, pogodbe ni uzmaka. I krenula je čista srca slabim koracima. Nikome o tome nije pričala. Samo se mijenjala. Onako krhka i nježna postala je ratnikom. A na početku, kako to već biva, kad poteče promjena, sve se odjednom raspada. Breskvin se život iz dana u dan počeo raspadati. Odjednom više ništa nije valjalo. A nije ona ništa činila, bila je samo čista srca. Čekala je i promatrala. Samo je spustila svoju čaroliju vjere, ljubavi i hrabrosti u svoj život. Odjednom su neki ljudi poželjeli je napustiti, bila je drugačija, nisu je više voljeli. Kako je to boljelo. Ona je napustila neke ljude, nije više pristajala da je povređuju. Bili su začuđeni, to je njih boljelo. Noćima je budna premišljala svoje boli, žalila zbog njihovih boli i pitala se, da li su takve boli potrebne. Na putu ratnika, patnje su nužne kao nauk. Nije se žalila, jer je to sama izabrala. Ruševinama nikad kraja. Sve se odjednom slomilo, prepolovilo, odlazilo. U hipu je ostala bez ičega, samo sa svojim srcem. Sama, izgubljena, bez uputa, pravca. Puna straha. Užasnuta cijenom ratništva. Izbezumljena, očajna, otkinuta od svega što joj je bilo blisko. Kao trošna lađa na pučini. Nošena vjetrom olujnim. Svaki je početak težak, možda lakši kad ga sami izaberemo. |
- 21:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #
28.05.2006., nedjelja
hoćeš li mi pričati?
|
Hoćeš li mi pričati kako si me tražio, ponekad sumnjao, sebe snažio? Da postojim vjerovao, nemoguće vidio... Hridima skitao, more plavo pitao, brzacima jurio ne bi li me stigao... Hoćeš li mi pričati? Kako si mi pjevao, suncem me kupao, čežnjom me dirao, o nama snivao.. Hoću li ti pričati da sam te slutila, osjećala snažno, stih ti uputila? Žarkim jutrom budila, do uzglavlja ti lijegala, usne tvoje ljubila.... Mjesecom te uspavljivala, okusima slatkim hranila, o tebi stalno brinula. Hoću li ti pričati? Pitanje tajno, životno, slatko, što čar mi daje u svakom trenu Odgovor dvojak, nejasan, željen...... Hoćeš li mi pričati? |
- 18:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #
24.05.2006., srijeda
|
Zlato, nisam ja utjeha, zamjena, nadanje ni tvoja pobjeda To je samo zabluda Nemam ja lijeka za boli takve, ni obećanja za oprost trajni Oh nemam pomoći potrebne tebi, ni ključ onaj pravi tajni. Ja sam ti samo istina Ljubavi moja, duboka snažna, ovako tajna i meni važna Nisam ja sjena njena, ni mutna rijeka što nosi te svuda Ne nudim nešto što sanjaš zlato, jer strah bi me bilo ići tuda. Ja sam ti samo istina. I nisam slična nekome tko je ostavio krhotine tvoje To je duboka zabluda Ja sam ti mili samo istina. Umorna od laži i glume, maski i nestvarnih tlapnji idem putem istine pa i one što bliska je patnji. Ako ti je dovoljno, živjeti iskreno Znaš gdje sam, pa ja uvijek tu sam. Ja sam ti, ljubavi, samo istina. |
- 20:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #
20.05.2006., subota
ČEKAJ
|
čekaj, predahni, stani možda je nešto vani što za tebe život znači izađi, bit ćeš jači pogledaj neke oči promotri svoje misli ima li nešto tamo što niti slutio nisi ima li tamo i nekih titraja važnih snenih tuđih a samo tvojih ljubavnih zlata vrijednih čekaj, predahni, stani osjećaš ona je vani koja ti život znači pozovi je bit ćeš jači strah te požuruje samo tjera da bježiš tamo gdje mira ni sjaja nema i samo užas se sprema umiri se, slušaj sebe najbolji sam si vodič nitko bolje od tebe do ljubavi neće otić' čekaj, predahni, stani možda je netko vani tko za tebe život znači osvrni se, bit ćeš jači |
- 21:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #
19.05.2006., petak
Ogledala
|
Jedno pored drugog smo a stranci, riječi tvoje slušam, zvuk tvog glasa nepoznat pokušavam dokučiti, tko si, odakle te znam, gdje sam te upoznala, što mi to govoriš prizivam dane bliskosti, daleki su dodiri, pogledi, davni. Želim vratiti sjećanja, vrijeme, radost. Ništa se ne pokreće, stoji u ovom trenutku a on je nepoznat, hladan dug i beskrajan Dva stranca kao prijašnji ljubavnici žive jedno pored drugog iz nepoznatih razloga Ja odlazim |
- 21:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
16.05.2006., utorak
Nemam večeras inspiracije za Breskvina sjećanja. Nekom drugom prigodom. Danas je jedan od onih dana kad nemam pojma čemu sve ovo. Nisam sigurna kud idem, što radim i koji je smisao svega. Znam da je potrebno da bude i ovakvih dana, ali su bljak. I proći će, svakako. Nešto bih krenula sama sa sobom, a ne znam točno što. I ne znam zašto bih se i trudila, kad ne vidim smisla. Nema nekakvih posebnih razloga za ovakvo stanje. Racionalnih. Trenuci traženja. Kažu tko traži, taj i nađe. Kockice života se nekad prepoznatljivo poslože, a nekad, kao danas, ne vidim im reda ni smisla. Valja čekati da prođe, pa da se pojavi iskra što nas gura naprijed, da ispliva unutarnji mir, spoznaja da je sve u redu. NIje mi sad teško čekati, prepoznajem potrebu za tim. Iskustvo. |
- 21:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
14.05.2006., nedjelja
breskvina sjećanja
|
Odgojena konzervativno od majke Dalmatinke, bez oca, tražila je često smisao svega. Nekako se osjećala nemoćnom, pred tim velikim svijetom koji određuje njen put, način kojim će hodati životom, vrijeme kad se mora saviti ili tren kad treba odlučiti. Igrala je dugo ulogu žrtve a da toga nije uopće bila svjesna. Puštala je da je voda nosi. Ma bila je vedra i vesela, društvena ali u sebi jako nesretna. Skrivala je svoje misli, razmišljanja, maštala, sanjala. Mislila da drugi o tome i ne misle puno. Kasnije je uvidjela da i ne misle. Drugi žive, a ona čeka da se nešto dogodi pa da joj bude bolje. I nezadovoljstvo je raslo, svakim danom, preraslo je svu njenu osobnost. Sve je izgubilo draž i smisao. "Pa čemu se truditi kad ionako ništa ne ovisi o meni!" mislila je. Potpuno je nestalo radosti i Breskva više nije bila spremna uživati u svakodnevnim životnim čudima (a ima ih napretek). Nije ih više primjećivala. I kad je potpuno izgubila nadu i vjeru da će se nešto desiti, odustala od svojih snova, napustila vezu s onim svijetom, predala se besmislu,.......desilo se čudo. Obično čudo dolazi u obliku koji i nije čudan, posve je običan, za druge beznačajan, ali bogovi zaista smisle najbolji način da ti pošalju čudo. Ne možeš ga naprosto zaobići. I svakako nemaš pojma da je to čudo. I Breskva nije ni u snu sanjala kako će joj se život promijeniti. |
- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.05.2006., nedjelja
Znam
|
Znam da si tu iako te ne vidim, ne slušam, ne dodirujem. Znam. Znam kako pričaš, sjedimo zajedno, s osmjehom. Treperi bojazan, naviru sjećanja i miješaju se u ovaj nestvarni trenutak. Ne vjerujemo sebi, ni jedno drugom. Ni ljubavi. Dodiruješ mi ruku, da otkriješ, da saznaš, spoznaš. I opet sumnjaš, u sebe i u mene. Oboje sumnjamo u ljubav. Sve propitujemo s oprezom, upoznajemo, ne prihvaćamo da je ovo drugačije. Sjećanja naviru i koincidiraju s oprezom. Znam mimo uma. Da si tu. Protiv svega što su me učili, uputili, objasnili, uvjerili. Mimo svih formula, saznanja, iskustava, mjerila. Znam da si tu. I da sam tamo ja. Da smo skupa. Bezvremenski. |
- 20:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
04.05.2006., četvrtak
nastavljam i počinjem
|
nastavljam, od danas, ovako bliže tebi, prividno svjetlost drugima sjajna radosna sebi ne nalazim put, jer sam sama put, putokaz, staza, cesta, zrake široko sežu moje vidljive, sjajne, nježne, daju nadu, šansu, vjeru svjetlost drugim sjajna radosna sebi ne nalazim put jer je duboko daleko u meni oko mene ispred mene svuda traženje dok svijetlim putovanje dok trajem bez tebe i s tobom |
- 21:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Igra svjetlosti i sjene svakodnevna izazovna zabavna zamorna ples katrana i zlata na vrelom asfaltu dok koračaš zagrljaj vjere i sumnje dok spavaš šum mora i pustinjski prah dok si zbunjen jedino zlato svjetlom sja more buči, vjera traje kad voliš Ratnici Svjetlosti prepoznaju se po pogledu. Postoje na svijetu,dio su tog svijeta, i u svijet su poslani bez torbi i bez obuće. Mnogo se puta osjećaju kukavički. Postupci im nisu uvijek ispravni. Ratnici Svjetlosti pate zbog besmislica, zaokupljaju ih nevrijedne stvari, ne vjeruju da će ikad sazrijeti. Često se smatraju nedostojnim svakog blagoslova ili čuda. Ratnici se Svjetlosti nerijetko zapitkuju koja je njihova uloga. Mnogo im se puta čini da život nema smisla. Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer pitaju. Jer neprestano tragaju za smislom. I naći će ga. Paulo Coelho
LJUBISAN-PETISAM
Ljupci naši životom kruže Suze tvore u ruže Reči ljute molitvom šute Duše se naše druže Snena radost danima našim Vraća se ispočetka Ljubav stiže srcima dvama Zlato svoje čeka Nižemo tako lanac sjajni Dukata parnih rednih Čašću točen verom gonjen Samog života vrednih Karika svaka jednako važna Pesmom sreće igra Sliku krasnu šarenih boja Rukom vaja čigra Plešu lako ritmom sjajnim Dukati zlatnog lanca Bude onog srcu dragog Usnulog moga znanca. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||