Smjestila se u nepoželjnu sredinu. Dobila svoj kutak, podijelila ga s malim ratnikom. Poremetila mir i sreću domaćinu. Podredila se tuđim pravilima, micala se da ne smeta. Postala mala, sitna i beznačajna. Uzimala mrvice tuđeg života, podnosila uvrede, prezirne poglede. Izgubila svoje zalutale snove, napustila maštanja. Osjećala sažaljive poglede poznanika. Često na pozdrav dobivala šutnju i jeku vlastitog glasa. Prepustila se boli, poniženju i strahu. Danju je šetala šumom, uklanjala se društvu. Nesigurna, prelomljena tugom, nepronađena, prazna. Samo brinula o malom ratniku. A on je osjećao majčinu nemoć.
Tuga nas pokosi i priječi da krenemo u nešto bolje. Ne da nam da si pomognemo. Ona dopušta samo da čekamo kada će proći.Prolazili su dani i tjedni, krenuli mjeseci. U vrtlogu tuge i očaja, polako je u Breskvinoj duši nicala ljutnja. Svakog dana sve jača, polako je ulazila u njene misli, sve pore duše i tijela. Dan za danom ljutnja se pretvarala u bijes. Pa je do svijesti stizalo i objašnjenje. To se ponovo budila iz očaja, kretala s dna, Breskvina ratnička duša. Nepravedno je prezrena. Zaslužuje sve najbolje jer joj je duša bila čista. Pripada joj topli dom, vlastita pravila, blagostanje i kućna sreća. Neprijatelji su joj se podsmjehivali, žalili je, ogovarali. Naslađivali se njenom nesrećom ne bi li umanjili svoju. Bila je beznačajna i jadna pa je nisu pozdravljali. Ignorirali su je oni s kojima je odrasla. I to ju je jako, jako razbjesnilo.
Bijes nam je pokretačka snaga što nas tjera naprijed do cilja.U oluji bijesa, počela je sanjati najsmjelije snove. Neostvarive. Drsko velike. Poželjela je biti poznata, popularna, tražena i svojim neprijateljima potrebna. Gorjela je od te želje svim srcem i dušom. Maštala kako će je tražiti, zvati i jako trebati. Smišljala kako će o njenim odlukama ovisiti njihova važna pitanja. U tim je svojim ludo smjelim maštanjima ostala čista srca. Nikada nije poželjela nikome loše. Čuvala se toga.
Pazi što poželiš da ti se ne ostvari, a sve što činiš vraća ti se kao bumerang.Kako je stalno gorljivo željela, život joj je poslao priliku. Njen je san u potpunosti postao stvarnost. U trenu. Odjednom su je zvali. Tog je dana već davala intervju televiziji, radiju i novinama. Govorila je sigurno, odvažno i jasno. Postala je dio osobnog sna i živjela ga punim plućima. Znajući da je sve to sama željela, svu svoju snagu, znanje i energiju ulagala je da proživi svoj san. I neprijatelji su je zvali, trebali i tražili. Bila je prema njima stroga ali pravedna. Strogo se držala pisanih pravila, odbijala lakše puteve, nije popuštala u sumnjivim prijedlozima. Težak je to bio put ali je stekla poštovanje prijatelja i neprijatelja.
I onda se slomila. Premorena davanjem sebe, uplivala je u bolest. Da se odmori.
Post je objavljen 09.06.2006. u 06:07 sati.