Bila je to čudna bolest. Nisu joj znali prepisati lijeka. Samo su neki brinuli i pitali za nju. A ona je krajičkom svijesti znala što joj se događa i prolazila kroz tunel u kom je tu i tamo bljesnula svjetlost. Odmarala se. Nije sve razumjela. Samo je osjećala. Kako su dani prolazili tunel je postao preuzak,neudoban, pomalo dosadan. Sretala je u magli svog malog ratnika. Tražio ju je. Iskonski i očajno. I tako u vrtlogu misli i osjećaja, uskom prolazu između sna i stvarnosti, tankoj niti neba i zemlje, usnula je ljubav.
Pojavila se neopisiva. Spoznaja ljubavi, kako je ne poznajemo, ne iskušamo. Samo o njoj nekad čujemo. I postala je ljubav, prepoznala je, stopila se s njom. Bio je to najslobodniji osjećaj slobode, mira, radosti. Sve je bilo u savršenom redu. Spoznaja se ne čuje, ne vidi, ne dodiruje, ne kuša, ne miriše. Ona se jednostavno zna. Bez sumnje.
Postavši ljubav, spoznala je Breskva da joj ništa i nitko iz vanjskog svijeta ne može pomoći. Samo ona sama. Željom za životom, odlukom. Ostali će joj se pridružiti. Zahvaljivala je neprijateljima, za bijes i ostvarenje sna. Ljubila prijatelje zbog podrške.
I onda je znala da će ubrzo oživjeti još jedan njen san. Navrla je radost, krv brže potekla, srce joj je udaralo kao ludo. U snu živeći nakratko ljubav, ugledala je njenu boju, okus, zvuk. Vidjela i dodirnula ljubavni pjev, sklad, snagu. Oslušnula ljubavni šum, lahor, dugu. Kušala nektar, slast, opoj. I spoznala da je jedino za nju vrijedno živjeti, da svi putevi vode k njoj, da svi potoci liju do nje i sve se suze plaču što je nema.
Ponovo je učvrstila svoj put ratnika.
Kad se probudila, ustala je zdrava kao nikad ranije, obukla nove cipele, uzela svoja tri oružja i krenula u život. Prije kretanja, zagrlila je malog ratnika i udahnula mu ljubav.
Post je objavljen 15.06.2006. u 11:41 sati.