Svemirske Pjesme
12.03.2015., četvrtak
P r o l a z n i k
 Stojim na raskršću ulica dok svoju prijateljicu čekam Tu uvijek rado, moju uvaženu Damu mirno dočekam Gledam u ljude kako iz svih pravaca odnekuda dolaze Gdje, kojim svi oni željama, nadama, snovima odlaze! Prilazi mi ona napokon sa smiješkom vesela me gleda Opet ti, reče, zuriš negdje daleko filozofskog izgleda Preuveličavamo uvijek, obično ono što ne poznajemo Tebe i sebe, čovjeka, samo kroz druge prepoznajemo! Svaki od nas je tajna! Koliko god mislili da ga znamo Dopušta, samo onoliko, koliko želi da ga prepoznamo U samo svojem unutarnjem svijetu u kojeg se povlači! Da bi se naoružao tom novom snagom poraze odvlači Prijateljice! Nalik na morski rt koji valovi silni udaraju Ostaje čvrst dok se oko njega različiti interesi sudaraju Kada nema cilj na koji bi usmjerio napor, tada zaostaje Za onima koji ga izvršavaju kao da im to svrha postaje! Kažu: cvijet treba sunce da kroz razvoj ljepota postane A čovjek ljubav da za potpunim čovjekom ne zaostane Jer se treba on više za dušu nego za svoje tijelo brinuti Može li biti sretan ako u toj borbi neće i druge zbrinuti! Nije čovjek toliko dobar da bi drugomu gospodar bio Iako se najzanimljivija pojava za potonjeg čovjeka zbio Pati što mora otrpjeti kroz svoj život, zaboravlja živjeti Shvati li to i kao neumitni prolaznik, sreću će doživjeti! |
