Žena je pjesma ova o kojoj pišem
Mistično je to biće slike Božje
Neprohodno korito duboke vode
Za ove noge zemaljske
koje se utapljaju u potocima nečistoće

Ženom ti si nazvana
kao kakva sluškinja, kao kakva strankinja
A moja si majka
kamen moj temeljni,
krevet moj samotni, dragaj životni

Toliko te ljubim mama,
iako ovo ne čuješ i ne znaš da zborim
a tu si, malo dalje od mene

U ženi se je Bog sakrio tijelom,
u cijelom svemiru tamo počinuo

U tijelu tvome, rebra su i osjećaji
krv i meso, od ovog istog mesa

U tebi se skriva stvaralački dar
života da rađa Božju djecu
majko blagoslovljene milosti

Jer žena koja je dijete, i sama postaje majkom
da bi imala djecu i rodila život

Porođajni boli su teški
Nitko doista ne razumije čemu bol
U ovom iskustvu krvi, osjećaja, osmjeha
Jauka, tuge, sreće, boli
Isustva života

Žena i povrijedi
kada sanjivo dijete o njoj sanja

Dobra žena šuti, kao kakva strankinja
Oči joj sanjaju i duboko gledaju
Čini u poniznosti svoga srca

A On ju kruni mjesecom,
od dvanaest zvijezda, u otkrivenju
ljubavi svoje prema tebi, ženo,
velebno biće Božjeg naličja

Tko se još sakri u tijelu tvome?
Tko ti se povjeri da ga ljubiš u naručju?
Kome dade ključeve da se jedino
kroz majku Sina, rađaju braća, Očeva djeca

Tko se rađa, mora imati Majku
jer i Duh i Otac su prorodili sa Majkom
to njeno otajstvo puna suza, briga i ljubavi

Ta znate li Tko je vaš brat, i sestra i majka
ako ste kroz nju rođeni?

Kome još reče: "Ženo! Evo ti sina!"