Jednostavno, volim te

Nitko drugi nije kao ti. Ti si svojevrstan, jedinstven, posve originalan i neponovljiv. Ne vjeruješ to, ali nitko drugi nije kao ti - odvijeka dovijeka. I svaki čovjek koga voliš nije nikakav običan čovjek. Iz njega zrači neobična privlačna snaga. I ti po njemu postaješ na neki način drukčiji. Možeš mu čak reći: Što se mene tiče, ne moraš biti nepogrešiv, bez greške i savršen, jer - ja te jednostavno volim.

Phil Bosmans




Korak naprijed ...

25.01.2005., utorak

I'll be there for you













So no one told you life was gonna be this way.
Your job's a joke, you're broke, your love life's D.O.A.
It's like you're always stuck in second gear,
When it hasn't been your day, your week, your month, or even your year,

I'll be there for you!
When the rain starts to pour
I'll be there for you!
Like I've been there before
I'll be there for you
'Cause you're there for me too

You're still in bed at ten and work began at eight,
You've burned your breakfast so far, things are going great,
Your mother warned you there'd be days like these,
But she didn't tell when the world has brought you down to your knees.

- 17:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.01.2005., srijeda

Krletka na ambonu

Jednom i negdje je živio jednostavan, dobar i drag seoski župnik. Na uskrsno jutro donio je u crkvu staru i prljavu krletku za ptice i stavio ju na ambon. Vjernici su u čudu gledali, a župnik je propovjedao: "Dok sam jučer šetao selom, ugledao sam dječaka kako mi ide u susret. U ruci je nosio krletku i u njoj zatvorene tri ptice koje su se tresle od straha i mraza. Zaustavio sam ga i pitao: 'Što to nosiš?'. 'Ah, to, stare ptice,' odgovorio je opušteno. 'A što ćeš s njima?' ponovno sam ga pitao. 'Nosim ih doma da se igram s njima,' mi je odgovorio. 'Gnjavit ću ih dok ne počnu čupati perje jedna drugoj. Radovat će me to.' Nastavio sam 'Ali prije ili kasnije će ti dosaditi. Što ćeš onda?'. Reče mi on 'Ne bojte se, imam ja doma i mačke koje ne bježe od ptica...' Na tren sam ušutio. 'Koliko novaca želiš za te ptice?' naposljetku sam pitao. Dječak je složio ramenima 'Ali što će vam te ptice? Obične stare, divlje ptice su. Ne pjevaju niti su lijepe.' Ponovno sam ga pitao koliko želi za njih. Dječak me gledao kao da sa mnom nešto ne valja, ali je konačno rekao svotu. Dao sam mu novce i dječak je otišao. Nakon toga sam odnio krletku, stavio ju na pod na kraju drvoreda i otvorio vrata. S nježnim udarcima po krletki istjerao sam ptice iz nje."
Tako su vjernici znali odakle župniku prazna i prljava krletka. No, župnik je nastavio propovjed:
"U jednom razgovoru sotone i Isusa, kad je sotona tek izišao iz rajskog vrta i bio veseo te se ponašao pobjednički, reče Isusu: 'Gledaj, upravo sam uhvatio svijet, pun ljudi. Napravio sam zanku i zavezao uzde. Nitko mi se više ne može odupirati. Sad ih imam sve.' Isus ga upita: 'I? Što ćeš s njima?' Sotona reče: 'Zabavljati ću se i igrati s njima. Naučiti ću ih kako da se žene i rastavljaju, kako da lažu i varaju jedni druge, kako da piju i psuju. Naučiti ću ih koristiti i izrađivati oružje te kako da se pobijaju. Zaista ću se imati čime zabavljati.' Isus ga pita: 'I što ćeš nakon toga?' Zlobno se smijući reče Sotona: 'Pobiti ću ih'. 'Što tražiš u zamnjenu za svijet?' upita ga Isus. 'A što će ti ljudi? Nisu dobri. Mrziti će te, progoniti i na kraju ubiti. Nećeš valjda kupovat takve ljude?' No, Isus upita još jednom: 'Što tražiš za njih?'. Sotona ga pogleda i reče: 'Sve tvoje suze i svu tvoju krv.' 'Dobro' reče Isus i plati cijenu."

Skupo nas je platio i preplatio ...

- 13:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.01.2005., utorak

Stope

Jedne noći čovjek usnu san. Sanjao je da hoda plažom s Gospodinom. Preko neba izmjenjivale su se scene iz njegova života. U svakom razdoblju primijetio je po dva para stopa u pijesku: jedne njegove, a druge Božje.
I kad se zadnje razdoblje odvrtilo pred njim, upre pogled unatrag, na stope u pijesku. Primijetio je da je često, na putu njegova života, bio samo jedan par stopa. Također je primijetio da se to događalo upravo u najtežim i najtužnijim trenucima života.
Zasmetalo ga to i upita Boga: "Gospodine, rekao si da kad jednom odlučim Tebe slijediti, Ti ćeš uvijek biti tamo uz mene. Ali primjećujem da je u najtežim trenucima moga života samo jedan par stopa. Ne razumijem zašto si me napuštao upravo tada kad sam Te trebao najviše."
Bog mu odgovori: "Sine, volim te i nikada te ne bih napustio. U vremenu kušnje i patnje, kad primjećuješ samo jedan par stopa... nisam te napustio, nosio sam te."


Vjerojatno već svima poznata priča, nepoznatog autora, ali tako bezvremena da ne smeta ako je napisana i više puta ... ;)

- 12:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.01.2005., ponedjeljak

Silovanje, bolest i deformacija ...

U svim nabrojanim slučajevima absolutno sam protiv abortusa. Da, i u slučaju silovanja. Zar je dijete krivo za to, što se našao manijak? Treba dijete osuditi za čin svoga biološkog oca? Koliko samo roditelja čeka i želi dijete, a ne mogu ga imati... Dati neželjeno dijete u posvajanje uvijek je opcija. Zanimljivo mi je, kako se ljudi dijele glede mišljenja u sličnim situacijama. Evo, u ovom slučaju - silovanja - dijete se apriori kazni jer je plod nečega lošeg i s time je neželjeno. No, u slučaju, kad neki svečenik odbije krstiti dijete zbog (ne)djela svojih roditelja (s čime se btw ne slažem, ali eto - događa se) - tada je svećenik glup, crkva nepotrebna, Crkva zatucana a svi vjernici smo fanatici i primitivni u najboljem slučaju. U prvom se slučaju, dakle, dijete treba kazniti za (ne)djela roditelja, a u drugom apsolutno nikada?! C'mon!
A drugi dio: Da, ŠTO sa genetski prenosivim bolestima i deformacijama?! Znači da imam pravo birati kakvo to dijete želim? Hm - ne, ovo ima prekrivi nos, ubit ću ga pa pokušati s novim. Ne, ovo pak uopće, pogle, svi će ju zezati jer će biti plavuša. Itd. - glupiram se banalnim primjerima, ali ako zbanaliziraš bolesti i deformacije, ispadne upravo tako - ljudi počinju birati tko smije živjeti a tko ne. To me užasno podsjeća na Hitlera i nacizam koji "svi" označuju kao nešto katastrofalno, a u svakodnevnici su svi neki mali hitleri i nacisti - upravo birajući tko će se roditi a tko ne. I Hitler je birao tko će živjeti i tko ne, a Židovi su povukli kraću slamčicu. No, oni su barem mogli pobjeći, a nerođeno dijete nema baš tih opcija...

- 20:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.01.2005., subota

Kad smo već kod abortusa ...

... i ostalih moralnih i očito samo i isključivo Crkvenih pitanja ...

Inače ne psujem, ali danas pizdim totalno ... Našli se ljudi pričati o zatucanim svećenicima i vjernicima a ne razlikuju Crkvu od crkve!!!
Ljudi moji, o čemu vi to uopće pričate???!!! Abortus nije i ne može biti stvar slobodne odluke! Pa radi se o životu! O jednom biću! Stvar odluke bi bilo da li uopće sexati ako mi nije do trudnoće! Stvar odluke bi bilo da li koristiti samo kondome ili uz to i pilule i još pilulu za jutro nakon! Stvar odluke bi bilo ne znam ni ja više što, ali znam definitivno da stvar odluke NIJE da li ubiti dijete ili ne!!!
Mogla bih ja još i još ali sam previše potresena pisanjem nekih blogera, a još više sa "urednicima" koji izvlače samo blogove koji pljuju i po Crkvi, crkvi i po ljudima koji su protiv abortusa. Iskreno sam zgrožena!

Evo malo objektivnosti ... Svatko tko je ZA abortus govori o slobodnoj odluci i pravu žene, majke ... Pitam vas: a što je s odgovornošću?! Da, u nekim životnim situacijama, nekome će se abortus činiti jedini izlaz. No, što činiti kad se to "pravo" počne iskorištavati? Što činiti kad se abortus počne shvaćati kao jedno kontracepcijskih sredstava? Što činiti kad mlade djevojke počnu bezgranično sexati po raznoraznim party-ima bez zaštite tješeći se da ako se već dogodi trudnoća, ionako mogu pobaciti? Pa ljudi - tko će preuzeti odgovornost?! Iza svake slobode, iza svakog prava, nužno je potrebna odgovornost... Već samo radi ravnoteže. Tako funkcionira svijet. Tako funkcionira i priroda. Ravnoteža! Ne solite nam pamet pravdom, pravom i slobodom kad niste spremni progovoriti o odgovornosti!

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.01.2005., srijeda

Četiri žene

Jednom davno, iza sedam gora i sedam mora, živio je kralj i imao je četiri žene.
Četvrtu je volio više od svih. Kupovao joj dragulje i nakit, gostio ju najboljim tortama. Davao joj je samo najbolje od najboljega.
Volio je i treću ženu. Uvijek ju je vodio sobom u susjedna kraljevstva i hvalio se njome. No, bojao se da ga jednoga dana ne ostavi i ode s nekim drugim.
I drugu je ženu volio. Bila je uvijek ljubazna, pažljiva i strpljiva s njim. Uvijek, kad je naletio na problem, mogao joj se povjeriti i ona mu je pomogla preživjeti teška razdoblja.
Prva je pak žena bila najvjernija od svih i ogromno je pridonijela blagostanju njegova kraljevstva. No. nju nije volio. Iako je ona njega voljela više nego ikoga, on za nju nije previše mario.

Jednog dana kralj se jako razbolio. Znao je da se bliži njegov kraj. Razmišljao je o svom bogatom životu i zgrožen shvatio: "Imam četiri žene, no, kad umrem, biti ću potpuno sam."
Pitao je stoga četvrtu ženu: "Volio sam te najviše od svih. Davao ti samo najbolje od najboljega i poklanjao ti svoju naklonost u potpunosti. Sad, pred smrt, hoćeš li poći sa mnom da ne budem sam?" Odgovorila je: "Ne dolazi u obzir!" i otišla bez riječi. Njen odgovor urezao mu se u srce poput oštrog noža.
Ode stoga do treće žene te pita i nju: "Volio sam te cijeli život. Sad, pred smrt, hoćeš li poći sa mnom da ne budem sam?" Treća je žena odgovorila: "Ne. Život je predobar. Kad ti umreš, ja ću se ponovno udati."
Sav u tuzi, pitao je i drugu ženu: "Uvijek si bila tu kad sam te trebao. Sad, pred smrt, hoćeš li poći sa mnom da ne budem sam?" No, i ona odgovori: "Žao mi je. Ovaj put ti ne mogu pomoći. Sve što mogu učiniti je pokopati te." Sav shrvan kralj ostade bez nade. Uto ču glas: "Ja ću poći s tobom i slijediti ti gdje god odeš." Kralj se osvrnu i ugleda pred sobom prvu ženu. Bila je mršava, neuhranjena i zapuštena. "Kad sam imao priliku trebao sam se bolje brinuti za tebe" reče kralj u tuzi.


U biti imamo svi u životu četiri žene.
Naša četvrta žena je naše tijelo. Bez obzira na to koliko truda uložimo u njegu i brigu zanj, ono će nas napustiti i umrijeti ćemo.
Treća žena su imanje, položaj i bogastvo. Kad mi umremo, nasljeduju ga drugi.
Naša druga žena su naši prijatelji i obitelj. Bez obzira na to koliko nas voljeli, s nama su samo do groba.
I prva žena - ona je naša duša. Prečesto zapostavljana u težnji za bogastvom, moći i užicima. No, upravo ona - duša - je jedina koji će nas pratiti gdje god budemo išli. Stoga, njeguj svoju dušu, krijepi ju i čuvaj sada jer ona je jedina koja će te pratiti pred božji tron i ostati s tobom u vječnosti.

- 19:36 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.01.2005., nedjelja

Welcome to my truth

Sentimental days
In a misty clouded haze
Of a memory that now feels untrue
I used to feel disguised
Now I leave the mask behind
Painting pictures that aren't so blue
The pages I've turned are the lessons I've learned

Somebody bring up the lights I want you to see
(Don't You Feel Sorry For Me)
My life turned around
But I'm still living my dreams
(Yes it's true I've been)
I've been through it all
Hit about a million walls
Welcome to my truth.. I still love
Welcome to my truth.. I still love

Tangled in a web
With a pain hard to forget
That was a time that I've now put to rest
Oh, the pages I've turned are the lessons I've learned

Dugo već nisam stavila nikakav dobar tekst, pa ... evo ga

- 09:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.01.2005., subota

Gomila pošte

Pošta mi je najbolja prijateljica. Nikad ne kasni i uvijek dolazi obilno. Ovo me podjseća još na nešto što ne kasni (barem ne bi trebalo) i dolazi obilno a još je moja generacija odgajana u uvjerenju da se o tome ne priča (hm, ili sam samo ja tako odgajana? ). No, da ne stavljam još jednu stvar u naslov bolje da se vratim pošti. Zbilja, pošta mi je najbolja prijateljica. I dok sam bila mala govorila sam da ću biti poštar. Naime, naš je susjed imao isto prezime kao mi osim zadnjeg slova. Naše je A, njegovo E. I poštar nam je često zamijenio poštu pa sam sama prebacivala iz našeg sandučića u njihov i veselila se kad bih našla očekivanu a izgubljenu poštu, koja je zalutala u njihov sandučić, sretno prispjelu u naš I tako sada već godinama nema radosti mijenjanja pošte. Odselili smo. U kuću. I imamo samo svoj sandučić. Veliki. Prečesto prazan. Ili se barem tako čini. Jer je veliki. I nema više razglednica. Ne novih. A starih imam dvije velike kutije. Jer sam ih skupljala. Rado sam ih skupljala. Sa svih strana. Ali sada toga više nema. Svi ti pošalju e-card iz nekog cyber caffea. Iako je i to rijetkost. Još bolje sms. Brže je tako. A ja sam nostalgična za razglednicama. I onim danima kad dolazi Božić, Nova godina ili rođendan. Kad tri dana nestrpljivo čekaš tko će te se sjetiti i poslati ti neku finu karticu. Nema toga više I odselila sam ponovno. Sad sam ponovno u stanu. U zgradi/kući gdje je 12 stančića veličine sobe i većinom smo studenti ili studentski parovi. Ali također imamo samo jedan sandučić. Veliki. U njega ide pošta za sve, a onda si svatko vadi što je njegovo. Naravno tu su i nezaobilazne reklame. Kojih je zaista gomila. Ali ih ja volim prelistati. Pa nađe se koji put nešto zanimljivo. Nego, zašto ja to sve pišem... Neki pametnjaković je počeo vaditi poštu iz sandučića i unositi ju u kuću/zgradu te stavljati na pod odmah iza ulaznih vrata. Tako se pošta prlja, gužva, a kad je kiša i kvasi. To me dugo ljutilo i ljutilo i ljutilo. Danas sam odlučila nešto napraviti da me to prestane ljutiti. Napisala sam molbu da se pošta više ne stavlja na pod već na ormarić koji je bio na prvom katu ali sam ga upravo prenijela odmah iza ulaznih vrata, a molbu sam zalijepila na zid. Upotrijebila sam velika slova. Lijepo sam to sročila i kompjuterski podebljala i povečala. Ma nije to ni bitno.
Zašto ljudi shvaćaju poštu kao smeće? Ja baš volim poštu. Iza svake reklame, iza svake kuverte, kartice ili čega god stoje neki ljudi koji cijeli dan sjede i slažu te listove na četiri dijela i stavljaju ih u kuverte koje potom lijepe i na njih pišu ili printaju adrese. Pa netko to mora odnijeti i na poštu. A kakva je tek tamo procedura. I svi paze da se nešto ne izgubi, da svatko dobije svoje, a mi to onda bacimo u smeće a da ni ne pogledamo. Najzanimljiviji i največeg poštovanja vrijedni su pak poštari. Dal vam se ikada dogodilo da poštara nije bilo jer je npr. padala kiša? Oni su uvijek na svojim nogama, biciklama ili motorima. Pa bilo vruće (a mi pod hladnim tušem), hladno (a mi u zagrijanim stanovima), kišovito (a mi pod krovom) ili padao snijeg (a mi se skijamo i sankamo ili grijemo uz čaj ili pod vručim tušem)... A odnos do pošte je kao do smeća. I dok nam komunalci smeće odnose, poštari nam ga izgleda donose. To mi se baš ne čini fair.
Sam već rekla da ja stvarno volim poštu?



- 15:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

06.01.2005., četvrtak

Da li si kada stao i zapitao se:

Tko je prvi pogledao kravu i rekao: "Stisnuti ću one čudne, ružičaste stvari što vise i jednostavno popiti ono što iscuri" ...

Tko je prvi rekao: "Vidiš onu kokoš? Pojesti ću ono što padne iz nje" ...

Zašto je svjetlo u hladnjaku, a u zamrzivaču ga nema?

Zašto ljudi pokažu na zapešće kad pitaju koliko ima sati, a ne pokažu na guzicu kad pitaju gdje je wc?

Ako je kukuruzno ulje napravljeno od kukuruza, biljno ulje od biljki, od čega je onda baby ulje?

Zašto imaju Alphabet song i Twinkle, Twinkle Little Star istu melodiju?

Ajd, ajd - ne pjevaj sad, čitaj dalje ..........

Tko je prvi donio odluku izvaditi vampe (želudac i još izgleda čudno), skuhati ih (a to smrdi gore nego što izgleda) i onda sve to još i stavio u usta i pojeo?

Da li si primijetio da kad psu puhneš u njušku totalno poludi ili se u najboljem slučaju oblizuje, a kad ga voziš u autu stavi glavu kroz prozor?

Si se ikad pitao zašto čitaš svaku glupost koju netko napiše (i čak ustraješ do kraja)?



- 10:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.01.2005., ponedjeljak

Blizu mom srcu ...

Kako je ovaj članak ipak o meni nadasve dragim ljudima prenosim ga cijelog iz Glasa Koncila (Broj: 1 (1593), 2.1.2005.; Stipan Bunjevac).


IZ ŽIVOTA HRVATSKIH VJERNIKA IZVAN HRVATSKE

Tjeskobe i nadanja na Prešernovu trgu
Kad biste u Ljubljani, negdje u središtu grada, upitali slučajnog prolaznika gdje se nalazi franjevačka crkva, on bi, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost ili svjetonazor, najvjerojatnije znao odgovoriti na to pitanje. Ona, naime, ne samo da se nalazi na glasovitom Prešernovu trgu nego je i zbog svog izgleda i upadljive boje postala jednim od prepoznatljivih simbola metropole u susjednoj Sloveniji. Doista, svojom otmjenošću i ljepotom, na pomalo uzvišenom položaju s kojega dominira cijelim trgom, ta »rdeča cerkva«, kako bi to ponosno rekli Ljubljančani, što u prijevodu znači »crvena crkva«, plijeni poglede namjernika i turista.

Misijski ured u slastičarnici
Odmah uz nju priljubio se drevni franjevački samostan na čijoj se adresi službeno nalazi i sjedište Hrvatske katoličke misije. Na prvi pogled sve je u redu, uobičajeno, kako to i priliči brojnim misijama, ne samo hrvatskim nego i svih drugih naroda, diljem svijeta. Nažalost, posjetitelj će se ubrzo suočiti s realnošću, tj. ne previše pohvalnim činjenicama koje tu misiju uvelike razlikuju od ostalih. Ni nakon dvadesetak godina ona nema nikakvih vlastitih prostorija za redovitu pastoralnu, administrativnu, školsku, društvenu i bogoslužnu djelatnost, čak npr. ni ured veličine 2x2 m s jednim stolom i dvije stolice. Zato je sve do nedavna u obavijestima u listiću HKM Ljubljana »Izlazak« o uredovnom vremenu stajalo: »Zbog neposjedovanja uredskih prostorija uredski se poslovi obavljaju po dogovoru ili nedjeljom nakon sv. mise.« U međuvremenu je ipak postignut kakav-takav »napredak« jer je ured »proradio« u slastičarnici susjednog hotela »Slon«. Postoje sigurno objektivni razlozi i poteškoće u rješavanju vitalnih problema tog okupljališta hrvatskih katolika, koje je bliže Zagrebu nego što je to npr. Nova Gradiška, oni se također ne mogu riješiti »u paketu« ili »preko noći«, no, prosječan hrvatski i slovenski katolik u ovome slučaju ipak ima pravo na sumnju, posebice ako je ona dobronamjerna: Nisu li, možda, mjerodavne ustanove hrvatske i slovenske Crkve i države previše spore, protokolarne i načelne, a istodobno »visoke« i udaljene od mukotrpne svagdašnjice onih koji su »u nizini«? Jer riječ je o približno 11.000 Hrvata u Ljubljani od kojih je, istina, tek manji broj povezan s HKM-om. Svejedno, i u takvim uvjetima zapanjuje životnost, žilavost i upornost njezinih članova i njezina voditelja o. Marka Prpe, franjevca, člana Hrvatske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.

Dobrota hrvatskoga juga
Redovita euharistijska slavlja u franjevačkoj crkvi na hrvatskome se jeziku održavaju svake nedjelje i blagdanima u 16 sati, vjeronaučna je nastava u iznajmljenoj samostanskoj dvorani za sve razrede osnovne i srednje škole, kao i studente svake subote, pripreme čitača su također subotom, pjevački zborovi: dječji i mješoviti imaju probe nedjeljom, a i ministrantski se zbor sastaje nakon nedjeljnih misa. Osim toga, za sve se učenike održavaju tečajevi hrvatskoga jezika i kulture svakoga petka. Slovenski su franjevci korektni prema »gostima« - hrvatskim katolicima koji uredno plaćaju iznajmljene prostore i prema voditelju misije o. Prpi. Taj kršni i vitalni 57-godišnji fratar zvonkog i dubokog glasa i guste bijele kose već na prvi pogled djeluje markantno, kao nekakav sportaš - »veteran«. Kad se onako visok pojavi obučen u svom redovničkom »habitu«, kod sugovornika i nesvjesno izaziva (straho)poštovanje, iako već nakon nekoliko rečenica iz njega izbija sva pitomost i dobrota hrvatskoga juga. Miran i staložen, odmjeren u razgovoru, spreman je pozorno i s puno razumijevanja saslušati svakog sugovornika bez obzira na dob, raznolikost problema, privrženost Crkvi, podrijetlo ili socijalni status. Taj je zaljubljenik sv. Franje rođen u Siveriću, osnovnu je školu završio u Splitu, gimnaziju u sinjskome sjemeništu a bogoslovni studij u Makarskoj i Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1973, a već sljedeće godine odlazi u Ljubljanu na studij povijesti i sociologije, jer za njega kao hrvatskog »proljećara« nije bilo mjesta na sveučilištima u Hrvatskoj.

Šokantni brojidbeni podaci
Svakako je zanimljiva i kompetentna osoba ne samo zbog toga što je studirao još i politologiju i arheologiju nego i zato što je među, zasigurno, najboljim poznavateljima hrvatske manjine u Sloveniji i što hrabro i otvoreno govori o njezinu sadašnjem položaju. On, nažalost, nije nimalo idealan ili barem obećavajući, jer je hrvatska manjina usprkos svim međudržavnim bilateralnim hrvatsko-slovenskim pregovorima još uvijek u Sloveniji nepriznata. Kako to da neka država može biti primljena u glasovitu europsku instituciju - razvikanu braniteljicu svih ljudskih, manjinskih i brojnih drugih prava, koja se zove Europska unija, bez nepriznatih manjina ili »brisanih« državljana? - pitanje je koje potiče na oprezno razmišljanje o vjerodostojnosti principa i stvarnih kriterija.

Alarmantni su podaci iz posljednjega popisa pučanstva u Republici Sloveniji iz g. 2002. prema kojemu je u njoj živjelo 35.642 Hrvata, što znači da se u samo desetak godina njihov broj smanjio za čak 17.234. Svatko mora priznati da je to ipak šokantni postotak u odnosu prema 52.876 slovenskih državljana koji su se, uz sve očekivane procese integracije i asmilacije, g. 1991. priznavali pripadnicima hrvatskoga naroda. Ako se još svemu tome pridoda pomalo apsurdan podatak da je 2002. godine 18.437 slovenskih državljana smatralo hrvatski jezik svojim materinjim jezikom, ali se nije izjasnilo Hrvatima, onda razloga za ozbiljnu zabrinutost ima napretek. Također se može raspravljati i o 8062 osobe koje su se izjasnile Bosancima, za razliku od Bošnjaka, kao i o čak 126.325 osoba kojima nije poznata nacionalna pripadnost.

Što i kako dalje?
Kako je to u životnoj svagdašnjici, daleko od suhoparnih brojidbenih podataka, razvikanih integracijskih procesa i političkih nadmudrivanja, smjelo i s neskrivenim emocijama govori 32-godišnja Ljubica Lapić, majka dvoje djece vjeroučenika u hrvatskoj misiji. Usputno, kao što je poznato, u Sloveniji još nije uveden vjeronauk u školsku nastavu. Malo potresena ispričala je između ostaloga i susret sa slovenskom učiteljicom koja je zahtijevala da joj djeca u obitelji više govore slovenski zbog uspjeha u školi. Razapeta je, kaže, ali jednako tako i odlučna, između tog zahtjeva i želje da djecu odgaja u hrvatskome duhu svojih roditelja, oca rođenog kod Brčkog i majke iz Otoka kod Vinkovaca.

Simpatična, vedra i zgodna 22-godišnja Katarina Drlja rođena Ljubljančanka, podrijetlom iz povijesno glasovitog Bobovca kod Kraljeve Sutjeske, kao da nosi u sebi tjeskobu i nadanja svih tamošnjih hrvatskih katolika. Među prvim je vjeroučenicima Hrvatske katoličke misije u Ljubljani te se, razumljivo, već s nostalgijom i smiješkom sjeća sada već minulih dana kada je s još dvoje vršnjaka počela dolaziti k o. Prpi. Roditelji su joj otišli u Hrvatsku, u Pulu, ona je danas studentica ljubljanskoga Teološkog fakulteta, ali je pritišće nimalo lagani teret pitanja: Što i kako dalje?

Svjetlana Ožura, 35-godišnja vjeroučiteljica rođena u Cerni u Slavoniji, završila je Katehetski institut u Đakovu. Majka je dvoje djece i s mužem bi se, prema vlastitim riječima, jednoga dana željela vratiti u Hrvatsku. Razlog tomu nije samo u činjenici da mnogi slovenski državljani vlastita prezimena na »ić« mijenjaju u »ič«, te da u telefonskom imeniku više nema ni jednoga prezimena koje bi završavalo na »ić«.

Stara židovska izreka
Povijest misije seže u 1969. godinu kada je skupina studenata u Ljubljani, uglavnom Hercegovaca i nekoliko Albanaca, zamolila jednoga slovenskog redovnika, lazarista, da im predvodi misu polnoćku na hrvatskome jeziku. Nedugo nakon toga dvojica hrvatskih svećenika, franjevaca Slovenske franjevačke provincije sv. Križa: o. Vitomir Živković i o. Miroslav Batarilo, preuzela su obvezu da jednom mjesečno, a potom i svake nedjelje, u franjevačkoj crkvi slave misu na hrvatskome jeziku. O. Batarilo je to savjesno činio gotovo punih 17 godina, sve do osnutka misije g. 1986. kada je preuzima o. Prpa. Danas svake nedjelje dolazi od 250 do 350 vjernika, hrvatski vjeronauk pohađa samo 40-ak djece a u adresaru HKM-a nalazi se zapisanih 1100 hrvatskih obitelji. Među raznovrsnim aktivnostima, svakako su najpoznatiji »Božićni dani hrvatskih katolika u Ljubljani i Sloveniji«, koji se ove godine održavaju već 17. put.

Dok su se mala skupina djece prije hrvatskoga vjeronauka u samostanskoj dvorani zafrkavala i veselo smijala, vani su nedaleko od Prešernova trga brojni posjetitelji adventsko-božićnog sajma kupovali, šetali i razgledavali uredno posložene brojne »štandove« u nizu. Hrvatska je turistička zajednica besplatno nudila pečene ribice i salatu od hobotnice, kao i crnoga dalmatinskog vina. Kod velikog natpisa »Hrvaška« prolaznike je poznatim hrvatskim pjesmama zabavljala klapa »Krk«. »Štimung« je doista bio pravi, svi su bili opušteni i veseli, kako to i priliči božićnome ugođaju. Tko bi se u takvim trenucima sjetio da se i Isus rodio kao pripadnik određenog naroda, i to židovskoga, a posebice stare židovske izreke da »jedan Židov vrijedi kao cijeli židovski narod«?


Svaki komentar je suvišan. Ali za nas, koji ovdje živimo i u toj istoj zajednici radimo - i ovaj je članak zamotan u celofan...

- 20:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Htio bih vam reći najdublje riječi,
ali se ne usuđujem.
Bojim se vašeg smijeha...
Htio bih vam reći najiskrenije riječi,
ali se ne usuđujem.
Bojim se da mi nećete vjerovati...

R. Tagore

Nekad sam mislila da sve mogu sama.
Da u dugim noćima, u tišini sobe,
uz mene nema nikoga.

Mišljah da moje planove ometaju ljudi,
da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije.
I to sve sama.
Potpuno.

Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava
kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi.
A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali
čvrste ovojnice stajao Gospodar.

Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem.
U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti.
Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo.
Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje.

Ali Ljubav nije mogla bez mene.
Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni.
Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti,
da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi.

Željana Kovačević