Korak naprijed ...
03.01.2005., ponedjeljak
Blizu mom srcu ...
Kako je ovaj članak ipak o meni nadasve dragim ljudima prenosim ga cijelog iz Glasa Koncila (Broj: 1 (1593), 2.1.2005.; Stipan Bunjevac). IZ ŽIVOTA HRVATSKIH VJERNIKA IZVAN HRVATSKE Tjeskobe i nadanja na Prešernovu trgu Kad biste u Ljubljani, negdje u središtu grada, upitali slučajnog prolaznika gdje se nalazi franjevačka crkva, on bi, bez obzira na njegovu vjersku pripadnost ili svjetonazor, najvjerojatnije znao odgovoriti na to pitanje. Ona, naime, ne samo da se nalazi na glasovitom Prešernovu trgu nego je i zbog svog izgleda i upadljive boje postala jednim od prepoznatljivih simbola metropole u susjednoj Sloveniji. Doista, svojom otmjenošću i ljepotom, na pomalo uzvišenom položaju s kojega dominira cijelim trgom, ta »rdeča cerkva«, kako bi to ponosno rekli Ljubljančani, što u prijevodu znači »crvena crkva«, plijeni poglede namjernika i turista. Misijski ured u slastičarnici Odmah uz nju priljubio se drevni franjevački samostan na čijoj se adresi službeno nalazi i sjedište Hrvatske katoličke misije. Na prvi pogled sve je u redu, uobičajeno, kako to i priliči brojnim misijama, ne samo hrvatskim nego i svih drugih naroda, diljem svijeta. Nažalost, posjetitelj će se ubrzo suočiti s realnošću, tj. ne previše pohvalnim činjenicama koje tu misiju uvelike razlikuju od ostalih. Ni nakon dvadesetak godina ona nema nikakvih vlastitih prostorija za redovitu pastoralnu, administrativnu, školsku, društvenu i bogoslužnu djelatnost, čak npr. ni ured veličine 2x2 m s jednim stolom i dvije stolice. Zato je sve do nedavna u obavijestima u listiću HKM Ljubljana »Izlazak« o uredovnom vremenu stajalo: »Zbog neposjedovanja uredskih prostorija uredski se poslovi obavljaju po dogovoru ili nedjeljom nakon sv. mise.« U međuvremenu je ipak postignut kakav-takav »napredak« jer je ured »proradio« u slastičarnici susjednog hotela »Slon«. Postoje sigurno objektivni razlozi i poteškoće u rješavanju vitalnih problema tog okupljališta hrvatskih katolika, koje je bliže Zagrebu nego što je to npr. Nova Gradiška, oni se također ne mogu riješiti »u paketu« ili »preko noći«, no, prosječan hrvatski i slovenski katolik u ovome slučaju ipak ima pravo na sumnju, posebice ako je ona dobronamjerna: Nisu li, možda, mjerodavne ustanove hrvatske i slovenske Crkve i države previše spore, protokolarne i načelne, a istodobno »visoke« i udaljene od mukotrpne svagdašnjice onih koji su »u nizini«? Jer riječ je o približno 11.000 Hrvata u Ljubljani od kojih je, istina, tek manji broj povezan s HKM-om. Svejedno, i u takvim uvjetima zapanjuje životnost, žilavost i upornost njezinih članova i njezina voditelja o. Marka Prpe, franjevca, člana Hrvatske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Dobrota hrvatskoga juga Redovita euharistijska slavlja u franjevačkoj crkvi na hrvatskome se jeziku održavaju svake nedjelje i blagdanima u 16 sati, vjeronaučna je nastava u iznajmljenoj samostanskoj dvorani za sve razrede osnovne i srednje škole, kao i studente svake subote, pripreme čitača su također subotom, pjevački zborovi: dječji i mješoviti imaju probe nedjeljom, a i ministrantski se zbor sastaje nakon nedjeljnih misa. Osim toga, za sve se učenike održavaju tečajevi hrvatskoga jezika i kulture svakoga petka. Slovenski su franjevci korektni prema »gostima« - hrvatskim katolicima koji uredno plaćaju iznajmljene prostore i prema voditelju misije o. Prpi. Taj kršni i vitalni 57-godišnji fratar zvonkog i dubokog glasa i guste bijele kose već na prvi pogled djeluje markantno, kao nekakav sportaš - »veteran«. Kad se onako visok pojavi obučen u svom redovničkom »habitu«, kod sugovornika i nesvjesno izaziva (straho)poštovanje, iako već nakon nekoliko rečenica iz njega izbija sva pitomost i dobrota hrvatskoga juga. Miran i staložen, odmjeren u razgovoru, spreman je pozorno i s puno razumijevanja saslušati svakog sugovornika bez obzira na dob, raznolikost problema, privrženost Crkvi, podrijetlo ili socijalni status. Taj je zaljubljenik sv. Franje rođen u Siveriću, osnovnu je školu završio u Splitu, gimnaziju u sinjskome sjemeništu a bogoslovni studij u Makarskoj i Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1973, a već sljedeće godine odlazi u Ljubljanu na studij povijesti i sociologije, jer za njega kao hrvatskog »proljećara« nije bilo mjesta na sveučilištima u Hrvatskoj. Šokantni brojidbeni podaci Svakako je zanimljiva i kompetentna osoba ne samo zbog toga što je studirao još i politologiju i arheologiju nego i zato što je među, zasigurno, najboljim poznavateljima hrvatske manjine u Sloveniji i što hrabro i otvoreno govori o njezinu sadašnjem položaju. On, nažalost, nije nimalo idealan ili barem obećavajući, jer je hrvatska manjina usprkos svim međudržavnim bilateralnim hrvatsko-slovenskim pregovorima još uvijek u Sloveniji nepriznata. Kako to da neka država može biti primljena u glasovitu europsku instituciju - razvikanu braniteljicu svih ljudskih, manjinskih i brojnih drugih prava, koja se zove Europska unija, bez nepriznatih manjina ili »brisanih« državljana? - pitanje je koje potiče na oprezno razmišljanje o vjerodostojnosti principa i stvarnih kriterija. Alarmantni su podaci iz posljednjega popisa pučanstva u Republici Sloveniji iz g. 2002. prema kojemu je u njoj živjelo 35.642 Hrvata, što znači da se u samo desetak godina njihov broj smanjio za čak 17.234. Svatko mora priznati da je to ipak šokantni postotak u odnosu prema 52.876 slovenskih državljana koji su se, uz sve očekivane procese integracije i asmilacije, g. 1991. priznavali pripadnicima hrvatskoga naroda. Ako se još svemu tome pridoda pomalo apsurdan podatak da je 2002. godine 18.437 slovenskih državljana smatralo hrvatski jezik svojim materinjim jezikom, ali se nije izjasnilo Hrvatima, onda razloga za ozbiljnu zabrinutost ima napretek. Također se može raspravljati i o 8062 osobe koje su se izjasnile Bosancima, za razliku od Bošnjaka, kao i o čak 126.325 osoba kojima nije poznata nacionalna pripadnost. Što i kako dalje? Kako je to u životnoj svagdašnjici, daleko od suhoparnih brojidbenih podataka, razvikanih integracijskih procesa i političkih nadmudrivanja, smjelo i s neskrivenim emocijama govori 32-godišnja Ljubica Lapić, majka dvoje djece vjeroučenika u hrvatskoj misiji. Usputno, kao što je poznato, u Sloveniji još nije uveden vjeronauk u školsku nastavu. Malo potresena ispričala je između ostaloga i susret sa slovenskom učiteljicom koja je zahtijevala da joj djeca u obitelji više govore slovenski zbog uspjeha u školi. Razapeta je, kaže, ali jednako tako i odlučna, između tog zahtjeva i želje da djecu odgaja u hrvatskome duhu svojih roditelja, oca rođenog kod Brčkog i majke iz Otoka kod Vinkovaca. Simpatična, vedra i zgodna 22-godišnja Katarina Drlja rođena Ljubljančanka, podrijetlom iz povijesno glasovitog Bobovca kod Kraljeve Sutjeske, kao da nosi u sebi tjeskobu i nadanja svih tamošnjih hrvatskih katolika. Među prvim je vjeroučenicima Hrvatske katoličke misije u Ljubljani te se, razumljivo, već s nostalgijom i smiješkom sjeća sada već minulih dana kada je s još dvoje vršnjaka počela dolaziti k o. Prpi. Roditelji su joj otišli u Hrvatsku, u Pulu, ona je danas studentica ljubljanskoga Teološkog fakulteta, ali je pritišće nimalo lagani teret pitanja: Što i kako dalje? Svjetlana Ožura, 35-godišnja vjeroučiteljica rođena u Cerni u Slavoniji, završila je Katehetski institut u Đakovu. Majka je dvoje djece i s mužem bi se, prema vlastitim riječima, jednoga dana željela vratiti u Hrvatsku. Razlog tomu nije samo u činjenici da mnogi slovenski državljani vlastita prezimena na »ić« mijenjaju u »ič«, te da u telefonskom imeniku više nema ni jednoga prezimena koje bi završavalo na »ić«. Stara židovska izreka Povijest misije seže u 1969. godinu kada je skupina studenata u Ljubljani, uglavnom Hercegovaca i nekoliko Albanaca, zamolila jednoga slovenskog redovnika, lazarista, da im predvodi misu polnoćku na hrvatskome jeziku. Nedugo nakon toga dvojica hrvatskih svećenika, franjevaca Slovenske franjevačke provincije sv. Križa: o. Vitomir Živković i o. Miroslav Batarilo, preuzela su obvezu da jednom mjesečno, a potom i svake nedjelje, u franjevačkoj crkvi slave misu na hrvatskome jeziku. O. Batarilo je to savjesno činio gotovo punih 17 godina, sve do osnutka misije g. 1986. kada je preuzima o. Prpa. Danas svake nedjelje dolazi od 250 do 350 vjernika, hrvatski vjeronauk pohađa samo 40-ak djece a u adresaru HKM-a nalazi se zapisanih 1100 hrvatskih obitelji. Među raznovrsnim aktivnostima, svakako su najpoznatiji »Božićni dani hrvatskih katolika u Ljubljani i Sloveniji«, koji se ove godine održavaju već 17. put. Dok su se mala skupina djece prije hrvatskoga vjeronauka u samostanskoj dvorani zafrkavala i veselo smijala, vani su nedaleko od Prešernova trga brojni posjetitelji adventsko-božićnog sajma kupovali, šetali i razgledavali uredno posložene brojne »štandove« u nizu. Hrvatska je turistička zajednica besplatno nudila pečene ribice i salatu od hobotnice, kao i crnoga dalmatinskog vina. Kod velikog natpisa »Hrvaška« prolaznike je poznatim hrvatskim pjesmama zabavljala klapa »Krk«. »Štimung« je doista bio pravi, svi su bili opušteni i veseli, kako to i priliči božićnome ugođaju. Tko bi se u takvim trenucima sjetio da se i Isus rodio kao pripadnik određenog naroda, i to židovskoga, a posebice stare židovske izreke da »jedan Židov vrijedi kao cijeli židovski narod«? Svaki komentar je suvišan. Ali za nas, koji ovdje živimo i u toj istoj zajednici radimo - i ovaj je članak zamotan u celofan... |
- 20:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Htio bih vam reći najdublje riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se vašeg smijeha... Htio bih vam reći najiskrenije riječi, ali se ne usuđujem. Bojim se da mi nećete vjerovati... R. Tagore Nekad sam mislila da sve mogu sama. Da u dugim noćima, u tišini sobe, uz mene nema nikoga. Mišljah da moje planove ometaju ljudi, da sam sve to mogla učiniti bolje i drugačije. I to sve sama. Potpuno. Bila sam nestrpljiva i nepopravljivo tvrdoglava kada su u pitanju bile moje čežnje i zahtjevi. A sve to vrijeme uz mene je, poput nježne ali čvrste ovojnice stajao Gospodar. Nisam ni slutila kolika se snaga krije u Onome kojega možeš upoznati samo srcem. U onome kojega samo u ljubavi možeš vidjeti. Sve moje sposobnosti bijahu ništavne bez Njega, ali moje srce to nije znalo. Šutjeti nisam umjela, ljubiti još manje. Ali Ljubav nije mogla bez mene. Onaj koji je sama Dobrota i vjernost želio se nastaniti baš u meni. Tada spoznadoh da ništa nisam i ne mogu sama učiniti, da su bol i radost dar Onoga koji me ljubi. Željana Kovačević |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||