Jedne noći čovjek usnu san. Sanjao je da hoda plažom s Gospodinom. Preko neba izmjenjivale su se scene iz njegova života. U svakom razdoblju primijetio je po dva para stopa u pijesku: jedne njegove, a druge Božje.
I kad se zadnje razdoblje odvrtilo pred njim, upre pogled unatrag, na stope u pijesku. Primijetio je da je često, na putu njegova života, bio samo jedan par stopa. Također je primijetio da se to događalo upravo u najtežim i najtužnijim trenucima života.
Zasmetalo ga to i upita Boga: "Gospodine, rekao si da kad jednom odlučim Tebe slijediti, Ti ćeš uvijek biti tamo uz mene. Ali primjećujem da je u najtežim trenucima moga života samo jedan par stopa. Ne razumijem zašto si me napuštao upravo tada kad sam Te trebao najviše."
Bog mu odgovori: "Sine, volim te i nikada te ne bih napustio. U vremenu kušnje i patnje, kad primjećuješ samo jedan par stopa... nisam te napustio, nosio sam te."
Vjerojatno već svima poznata priča, nepoznatog autora, ali tako bezvremena da ne smeta ako je napisana i više puta ... ;)