sunlight
12.04.2007., četvrtak
Život je more...
 Davno to biješe kada postadoh Svjestan postojanja svoga... I sada još pamtim svoja razmišljanja... Tog nekog prvog životnog doba, Djetinjstvom što se zove... Već tada se u mislima mojim Počelo rađati nešto što nazvah Vizijom života mog... Iz tog najranijeg pogleda na život Sve je izgledalo koliko lako, Toliko i nedohvatljivo... Ponekad sa dojmom da mi Vrijeme jako sporo prolazi... Želja da odrastem preko noći Sve češće je nalazila utočište u Mojim nemirnim mislima... A opet... sve radosti djetinjstva Činile su me nevino sretnim... Sa prvim simpatijama I prvim pogledima koji Stidljivo nagovještavaše Bure osjećaja što nailaze, Postajao sam sve više svjesniji Da život je nemirno more, Kojim plovimo svi onako kako Smo rođeni i kako je možda zapisano Negdje, da budemo to što jesmo... Koliko je samo mogućih pravaca Kojim zaploviti brodom života... U glavi toliko pitanja, Gdje okrenuti svoja jedra, Na što se osloniti... Kome vjerovati... Koliko je samo životnih priča... Da li ih čuti... Da li ih prihvatiti... Ili se osloniti samo na ono Što moje je samo... Što ja sam... A uvijek sam uvjeren bio Da poznajem sebe i svoje želje... Vjerovah i vjerujem da osjećaj imam Kako prepoznati sebe u nekom... Ono što jesam i čemu težim, To što cijenim i zašto živim, Sada je jasna vizija moja... Na licu mi osmjeh, u duši sreća, A snovi moji kao da tu su... Gdje imam tebe, tu imam sve... |
