sunce na prozoru

nedjelja, 30.10.2011.

NE PREKIDAJ GUMICU

Ovaj sam mail primila jučer i voljela bi ga podijeliti sa svojim blogoprijateljima (ali ne iz razloga koji je u njemu naveden), kako onima koji ga još nisu imali prilike vidjeti, tako i sa onima kojima je već dobro znan. Volim mudre ljude i njihove životne mudrosti, volim se pronalaziti u njima....to su za mene dragocjeni pokloni koje ljudi dijele međusobno, tješe se njima ili jednostavno prepoznaju sebe i svoj život u mislima drugih ljudi. Ovo neka bude moj mali dar Vama, koji ste mi dragi za ove dane u kojima svi mislimo na svoje drage kojih više nema.


"Maya Angelou - američka spisateljica (rođ. 4.4.1928)

Ne prekidaj gumicu

Pročitaj do kraja, smijat ćeš se zamišljajući kako se ovo
događalo.

Dopada mi se pomisao da ona postoji!!

Nisam prekinula gumicu...

U travnju, Maya Angelou je bila gost kod Opre na svoj 70-ti

rođendan. Opra je pitala šta misli o svom starenju. A ona, na

TV-u kaže da je starenje "uzbudljivo"... Zahvaljujući

promjenama na tijelu, mnogo je uzbuđenja svaki dan......kao

na primjer promjene na njenim grudima. Izgleda da se takmiče

koja će prije dostići struk.

Publika se smijala do suza. Ona je tako jednostavna i iskrena

žena u čijim riječima ima mnogo mudrosti!

Maya Angelou je rekla:

Naučila sam da nije važno šta se dogodilo ili koliko loše

izgleda danas, život ide dalje i sutra će biti bolje.

Naučila sam da o osobi govori mnogo nacina na koji podnosi

ove tri stvari: kišni dan, gubitak prtljage i pregorjele svjetiljke na božićnoj jelki.

Naučila sam da će ti, bez obzira na tvoj odnos sa roditeljima, oni nedostajati kad odu iz tvog života.

Naučila sam da živjeti nije isto što i imati život .

Naučila sam da ti život ponekad pruži drugu priliku.

Naučila sam da kroz život ne treba ići sa boksačkim rukavicama na obje ruke, moraš biti sposobna da neke stvari

baciš iza sebe...

Naučila sam da kad god sam nešto odlučila otvorenog srca,

nisam pogriješila.

Naučila sam da imam još mnogo toga za učiti.

Naučila sam da će ljudi zaboraviti šta si rekla, zaboravit će šta

si napravila, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali u tvom društvu.

Molim te da ovo proslijediš do pet fenomenalnih žena danas...

Ako to napraviš, dogodit će se nešto lijepo; steći ćeš
samopouzdanje kod druge žene....

Ako ne napraviš... gumica će se prekinuti i gaćice će ti pasti do gležnjeva!



Vjeruj mi. Nisam htjela riskirati sa pucanjem gumice....

Poslala sam mnogim izuzetnim ženama do kojih mi je stalo."
- 22:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 22.10.2011.

OJ PASTIRI......

Slučaj je htio da su se baš ovih dana zaredali ispraćaji nekih meni, više ili manje znanih ljudi, na poslijednji počinak. Mada su to uglavnom sve vremešni ljudi, koji su na ovome svijetu proboravili prilično impresivan broj godina, njihovim obiteljima je to bez ikakve sumnje značajan gubitak. Ne bih se i u ovom postu bavila takovim osjećajima, jer o tome sam već dovoljno govorila. Muči me jedna druga stvar. Naime, upravo su me okolnosti oko priprema za pogreb posljednje pokojnice nagnale da se prisjetim još nekih, sličnih ili identičnih peripetija iz vlastitog ili iskustva meni poznatih ljudi.
Dakle, da ne duljim. Riječ je o ponašanju svećenika prema ožalošćenoj obitelji. Na tu sam temu napisala tekst u svojoj "Kolumni za po doma", kako sam nazvala svojevrsni dnevnik koji sam neko vrijeme pisala, pa ću vam prenijeti jedan njegov dio:

( 2. travnja 2009. g. )
"....... A da nisam imala o čemu pisati u poslijednje vrijeme, o tom potom. U našem svijetu, u današnje vrijeme, uz ovakve prilike, tko nema što reći ili vegetira, ili mu je mozak na opasnoj rezervi. Samo sam malo tužna, jer mi je umro član obitelji, točnije članica, koju smo jučer sahranili. Tužna sam jer smo živjele na različitim paralelama i nismo se baš poznavale, iako su nam očevi bili braća. Tužna sam i zbog činjenice da se korjeni starih obiteljskih svađa i razmirica protežu predaleko i preduboko. Žalosno je što glupostima naših predaka dopuštamo da dopuste nama da činimo sve veće gluposti. Kakvu poruku šaljemo takvim postupcima svojoj djeci? Smijemo li mi svojoj djeci uskraćivati obitelj? Je li pošteno od nas da mislimo samo na sebe? Koliko sam tužna, toliko sam i ljuta. Ljuta sam na svećenika, neka mi Bog oprosti ako može, koji je sahranu žene, na koju je došlo puno više nego preko stotinu ljudi i oko koje je poslagano oko osamdeset vijenaca, iskoristio da agitira i lobira za Katoličku crkvu. Išao je toliko daleko da je otvoreno prijetio paklenim ognjem onima koji odmah sad ne priznaju da Bog postoji, da je svemoguć i dao im rok do Uskrsa da ispovjede sve svoje grijehe i pokaju se što su zanemarili Boga, ili nisu u njega vjerovali. Inače.... Strašno! To što ga nitko nije napao vjerujem da može zahvaliti samo dobrom odgoju obitelji i drugih koji su prisustvovali tom ispraćaju i njihovom poštovanju prema pokojnici. Zato želim reći sada, gospodine pope, svrha postojanja nisu ovozemaljska dobra, tu se u potpunosti slažem s Vama. Svrha postojanja svakog čovjeka je osobna stvar, a ono što nas sve povezuje jest da, ako smo imali sreću da nam Bog, priroda, sudbina ( nije uopće važno tko ) omogući potomstvo, sve svoje duhovno, svjetovno i materijalno želimo prenijeti njima. Prenosimo na njih svoja znanja, iskustva, poimanje vrijednosti, sve ono što nam je dano na ovome svijetu. Pa dopustimo njima da budu razlilčiti, kao što se i mi razlikujemo od svojih roditelja, braće, susjeda i svih ostalih ljudi na Zemlji, jer ako bude sreće oni će ostati poslije nas da nas isprate u vječnost, ma gdje ona bila. "

Imam ja i osobnog iskustva na tom polju, prilično svježeg, tek godinu dana starog. Naš seoski župnik bio je vrlo obziran prema nama, te je dan prije smrti mome ocu dao posljednju pomast, ali je bio i iskren. Objasnio nam je na kulturan način kako crkvena pravila nalažu da čovjek mora biti župljanin neke župe najmanje deset godina kako bi stekao pravo da ga tamošnji župnik pokopa. Zatečeni time učinili smo jedino logično što nam je u tome trenutku palo na pamet. Obratili smo se svećeniku u župi iz koje smo odselili. Svećeniku koji je vjenčao mog muža i mene, krstio nam sina, pokopao moju majku......Kad mi je otvorio vrata župnog ureda i čuo zbog čega sam došla rekao je otprilike ovo: " Ha, pa kaj ti misliš, ak se mi poznamo da ti ja mogu napraviti ovakvu uslugu?! " Moram li uopće reći kakve je to osjećaje uskomešalo u meni? Štošta je još drugo izgovorio dok su se u meni izmjenjivali osjećaji odbačenosti, tuge, gorčine, ljutnje, jada.....i dok nisu provalili iz mene poput bujice kad sam se rasplakala. Je li ga to smekšalo ili trgnulo, možda se sjetio kakvu dužnost obnaša i koje je njegovo poslanje na ovome svijetu.....ne bih znala. Znam samo da je ipak upisao termin pogreba i ostale podatke koji su potrebni, no na kraju je ipak pripomenuo da ne garantira da ako u međuvremenu umre neki njegov župljanin, onda neće moći doći....i da, za misu zadušnicu, naravno da se sami pobrinemo. Odmah sam poslije toga nazvala muža i sve mu ispričala, tako da je on još prije mog povratka kući omogućio telefonsko sučeljavanje dvojice kolega, župnika, kako bi struka iskristalizirala ako postoji još i najmanja nejasnoća. Pogreb je "odrađen" korektno, tako da sam se potrudila potisnuti ovo razočarenje.

Ovaj posljednji, najsvježiji slučaj, s početka priče, prisjetio me svega toga i još nekih drugih primjera koje sad stvarno nema smisla navoditi. Dakle, prije tri dana dogodio se sličan okršaj u slučaju osamdesetosmogodišnje pokojnice. Obitelj je naišla na zid kod svećenika koji im je, umjesto utjehe očitao litaniju....jer ih, navodno ne poznaje. Radi se o ljudima koji žive u dijelu Zagreba oko kojeg se "tuku" dvije crkve, tako da većina stanovnika više i ne zna kuda pripadaju. Povrh svega, pokojnica je poslijednjih godina živjela kao Jehovin svjedok, međutim obitelj je izrazila želju da pokop bude u katoličkom duhu, tim više što se ona nikada nije izjasnila po tom pitanju, a njezini "jehovci" mjesecima nisu za nju ni pitali. Nakon prilično neugodnog razgovora, ipak je pristao da obavi svoju dužnost ( koja je čini se upitna), te je jučer to i učinio, a svjedočila sam i osobno korektnosti obavljenog "posla".

Ipak, kako se poslije svega ne zapitati što nam se to događa? Zar postoje kakvi seminari, usavršavanja svečenika....na kojima ih uče kako je došlo vrijeme da pastir upotirjebi štap kako bi svoje ovčice naučio pameti? Jesu li doista to pravi načini kako bi stado ostalo na okupu, dolazilo u hram božji prakticirati vjeru, okajati grijehe, slušati riječ božju? Mogu li tako svojim "zabludjelim" ovčicama približiti Crkvu, koja u poslijednje vrijeme, budimo realni, ima i sama sa sobom nekih problema?
Ne žive svi vjernici jednako svoju vjeru, ma o kojoj da se radilo. Osobno smatram da ni svakodnevni odlasci u crkvu ne mogu biti mjerilo da je netko dobar vjernik, ali sigurna sam da me ovakvi svećenici nikada ne bi mogli privoliti da u crkvu dolazim češće, baš naprotiv.
- 11:05 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2011.

VEĆ GODINA PROĐE....

Jučer sam posjetila tihi dom u kojem sada snivaš, zajedno sa svojom dragom eto, već punu godinu dana. Počistila sam vam malo, ukrasila cvijećem i upalila luč. Bilo mi je milo popričati sa vama, pustiti suzu da oplahne bol zbog rastanka. Bol koja nije nestala, malo se uspavala pod naletom nekih aktivnosti koje nas nužno pritisnu. Danas, na taj tužni dan, moje su misli posvećene tebi. Sjećanja na one zadnje mjesece tvoga života oživljavaju i otvaraju neke rane, za koje sam mislila da zarastaju mnogo brže. Obećanja koja u srce urežemo, poneseni tugom i pogledom na patnju najmilijih, vrijeme nekako potisne u stranu. Kao da zaboravimo na njih, a onda kad ih sjećanja izvuku iz zapećka, zapljusne nas val srama, jer nismo ih baš ispunili onako kako smo željeli. Jesmo li ih davali olako ili samo prolazimo razdoblje zacjeljenja i oporavka od boli i gubitka, to će pokazati vrijeme.
Godina već prođe, a kao da je bilo jučer. Bitka koju si vodio sa teškom bolesti iscrpila je tvoje tijelo, zamutila svijest, ali volja....volja je bila ono što te držalo. Kad se prisjetim te snage u tvojim rukama, koje kao da nisu pratile tempo izmučenog tijela. Kao da si se njima grčevito držao života.... one su zadnje priznale poraz. Tek nakon što je svećenik tvome tijelu i duši dao posljednje pomazanje, tek tada su se umirile i polako, kao da se nježno opraštaju od svega što si volio, ispustile nit života. Života koji nije bio lak i u kojem si doživio više boli nego sreće. Života kroz koji si se probijao tim svojim snažnim rukama, pošteno i skromno. Života u kojem nije teklo med i mlijeko, ali je bio častan i savjestan. I nije važno što si uz svoja znanja, inteligenciju, talente i elokventnost možda mogao živjeti drugačije, biti uspješniji, imati više.....Nije važno što si mogao biti, važno je da si bio jedini otac kojeg sam imala i voljela. Važno je da si me volio i da sam toga ipak bila svjesna. Važno je da si ostao do samoga kraja u svome domu i sa ovoga svijeta otišao u krugu svoje obitelji.
Nadam se da ću i dalje opravdavati sve ono zbog čega si se ponosio za života. Koliko god brižljivo skrivao osjećaje, u čemu si bio majstor, ponos ti se ispisivao na licu nakon svakog našeg uspjeha. Kad smo kupili kuću na selu, auto, savili gnijezdo, kad sam položila vozački,kako smo odgajali našeg ptića....Na njega si bio uvijek posebno ponosan. Mada je bilo razdoblja u mome životu kad sam sumnjala u to da sam te razočarala, danas sam sigurna da nije tako. Bio bi ponosan i na ovaj moj blog, koji je nastao nedugo nakon tvog odlaska. Nastao je kao spomen na tebe i donio mi je mnogo veselja i dragih blogoprijatelja.
Toliko sam toga naučila od tebe. Od tog da se smeće ne baca uokolo, pa ako i nemaš koš u blizini, stavi papirić u džep i baci ga kod kuće u kantu. Pa i ono kako se nikada ne smije trčati sa rukama u džepovima ili ono kako ulaziti u zavoj i na pola dodati gas.....Kako si samo bio zadovoljan kad se pokazalo da imam dara za vožnju poput tebe, mada sam već imala dosta godinica kad sam krenula u auto-školu. Bio si najbolji suvozač na svijetu, a ja sam se tako bojala u početku da ću te iznevjeriti. Da ćeš mi prigovarati.....Naučila sam od tebe puno i o umjetnosti, kulturi, izražavanju....Nisam bila često niti svjesna kakvo si mi bogatstvo ostavio u naslijeđe....danas to znam. Hvala ti na tome, mada se nekad činilo da to ne cijenim.
Znaš, teško je djetetu kad roditelji prestanu biti božanstva. Kad u neko doba odrastanja shvatimo da su ljudi od krvi i mesa. Da imaju svoje mane i slabosti. Tada se od zaslijepljenih obožavatelja preobrazimo u najokrutnije kritičare.....sve dok, jednoga dana i sami ne postanemo roditelji. To nam otvori oči....tada shvatimo kako je teško biti roditelj i kako je lako pogriješiti. Kako i onda, kada ti se čini da činiš dobro, može nešto krenuti krivo, a da nemaš pojma ni gdje ni kada. Rizik života je to, koji prihvaćamo od dana kad dođemo na ovaj svijet, samo ga nismo svjesni.
Danas, na ovaj dan, na tužnu obljetnicu, razmišljam o lijepim stvarima. Istina, pobjegne mi pokoja suza, teško je to spriječiti, ali sječat ću se svih onih lijepih stvari, tebi u čast. I danas ću uzeti valjak i boju u ruke da završim Juniorovu sobu, tebi na ponos, a njemu na veselje. Snivaj mi mirno i zagrlli svoju dragu....znam da bdijete nad nama i ne brini zbog suza....ta tuga što blista u njima ima odsjaj ljubavi.
- 08:07 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2011.

AL SE NEKAD...

Rado bih se pohvalila da je u pitanju genetika. Da sam naslijedila talent, koji je u meni desetljećima čučao uspavan, u udobnoj životnoj svakodnevici, koja nije tražila da svoje "krhko", žensko tijelo izlažem takovim naporima. Da su te poslove uvijek umjesto mene radili oni kojima je to profesija. I jesu.....odnosno, jest....Ali, došla su druga vremena....ako želim osvježenje doma onako potpuno i istinski, nema mi druge nego uzeti boju, četku i valjak u svoje ruke....i ....mahni lijevo....mahni desno!!! nut
Kakve veze s tim ima genetika.....ma znam da se pitate. E, sad....Od malih nogu gledala sam oca kako vješto barata molerskim alatom i uvijek mi je to bio gušt. Davno je ispekao taj zanat, mnogo prije mog rođenja i stvarno ga je imao u malom prstu. Sjećam se njegovog alata, koji je još "na životu" i na kojeg je uvijek pazio....brižljivo ga čisteći. Četke i valjke posebno je, moglo bi se reči gotovo nježno,sa nekim strahopoštovanjem, prao i sušio,......špahtle oštrio, a pemzle (kistove) mazio da im dlaka ne pofali......Iako ga je život odnio u neke druge, mnogo manje unosne vode, taj mu je zanat ostao velika ljubav i zato sam imala sreću doživjeti da vidim kako pravi majstor radi svoj posao....kad bi ličio našu kuću ili kod rodbine, prijatelja....
Kad bi on pogletao zidove, nije se mogla naći ni jedna udubina, a kamoli rupa. Stropovi, glatki poput stakla....Sjećam se zvuka špahtla o špahtl, kad bi poput dobro uvježbanog žonglera mahao njima i nanosio gips na oštećene zidove....Naučio me jednu caku, kako izmiješati boju i dobiti gotovo potpuno istu nijansu onoj koja ti je usfalila. Od novinskog bi papira napravio kapu i nataknuo je na glavu....popeo se na lojtre i najčešće s njih ne bi ni silazio, dok mu nije pofalilo farbe ili gipsa....Na njima je mogao hodati, kao na štulama.....Ništa manje vješt nije bio ni sa stolarijom.....lakiranjem vrata i prozora.....no to je bila tek završnica velikog posla, kojoj je prethodilo paljenje letlampom i struganje staroga laka, kitanje i šmirglanje.....
Danas blagoslivljam sve one sate provedene u promatranju, jer mi u ovo vrijeme to vrijedi zlata. Istina, ne žongliram i ne gletam zidove. Lojtri se držim ko pijan plota, ali ne ustručavam se malo žešće mahnuti valjkom i uživam u miješanju boja. Sretna sam da moj otac ne može vidjeti kako su loš posao napravili majstori koji su kuću napravili. Ovi zidovi možda nemaju uši, ali govore.....o kako samo puno pričaju....o tihom, polaganom umiranju jednog zanata....zanata koji graniči sa umjetnošću. namcor Zato je njegova ljubav prema njemu i bila tolika, jer on i jest bio umjetnik, koji je nažalost u jednom razdoblju svog života krivo skrenuo i malo se udaljio od nje. Ali uvijek bi sa nekom sjetom u očima pričao o vremenima u kojima je obilazio cijelu Slavoniju, radeći na školama, općinama, crkvama (u jednoj je naslikao popa na magarcu, pa se ovaj uvrijedio)....Pričao je o seljacima koji su ih na konak primali i dobro ugošćavali. Pripremali im prave gozbe, dok bi im se oni oduživali tako što su im omaljali sobe, kuhinje, ganjkove.....oslikavali kuće cvijećem....Najlošije bi prolazili kod svećenika, koji bi bili uglavnom škrti na jelu i piću. A radilo se od svitanja do kasne večeri. Na biciklu je znao proći desetke i desetke kilometara, po Papuku i Krndiji....Kad se radilo, radilo se puno i ne dao bog da se netko požali na kvalitetu, a kad bi se završio ugovoreni posao, bila je to prilika da se dečki opuste i zabave. A da se bančilo, Boga mi jest.... party
Danas, u vrijeme konfekcijske izgradnje kuća i stanova, sigurna sam da se rijetko nalaze gradnje u kojima je uloženo toliko truda, čiji zidovi šapuću o nježnim rukama majstora svog zanata, koji su u njih ugradili svoje znanje, znoj i krv, ali i dušu. Znam da ih još ima, ali toliko su rijetki, da mi se čine još vrednijima no u ona, davna vremena. yes

- 21:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.

    ( vlč. Zlatko Sudac)