sunce na prozoru

subota, 30.04.2011.

Povratak.....2

Nedjelja, 24. travnja, Uskrs

Svanulo je uskršnje jutro. Blagoslov, misa, potom uskršnji, obiteljski doručak, običaj je koji je uvriježen u nas, katolika. Što zbog opravdanih okolnosti, a što zbog toga što se nismo navikli držati baš strogo tih običaja, koji uključuju odlazak u crkvu, naše jutro započelo je sa kavom i doručkom. U druženju sa Zoranom i ugodan razgovor vrijeme je brzo proteklo. Vrijeme za polazak, kako bi ipak malo i pomogli domaćinima koji nas iščekuju, a ne samo došli na gotovo, začas se približilo.
Janjetina... hm, ne mogu se baš pohvaliti da je ljubim. Ma, u stvari, jednostavno nisam na nju navikla. Ono malo iskustva koje imam nije baš ni bilo nešto....čudni okusi i mirisi jedino su što pamtim....To ipak nije razlog da uvrijedim domaćine i odbijem barem probati jelo koje se tradicionalno sprema u njihovom kraju za blagdane. Junior i ja smo se jučer predvečer potrudili obojiti jaja, tako je on s veseljem ponio nekoliko da se pohvali....Ali, jao!!! Eto nezgode već po dolasku. Kad je potrčao uzbrdo, da svojoj teti s veseljem pokaže što ima u vrećici, neravno i kamenito tlo negostoljubivo ga je osujetilo u njegovoj namjeri. Ispružio se koliko je dug, prostrvši se preko nesretne vrećice. Od jada zagnjurio je lice u prašinu tako da sam pomislila da će zagristi Zemlju od muke. Pogađate, pisanice su platile najviše. Jedva smo ga utješili, ne zbog ogrebenog koljena, već zbog nesretnih jaja....
Ali, život ide dalje. Muški su se okupili oko ražnja u susjedovom dvorištu, a mi žene zadovoljile smo se onim tipično ženskim poslovima koji kao da se neprestano multipliciraju. Stigle su i domaćinove kćeri, jedna za drugom sa svojim obiteljima. Sve je teklo lijepo, baš kao da smo zajedno svakoga dana, spontano i opušteno. Kad smo sjeli za objed, poslušala sam Zoranov savjet i uzela komad mesa koji mi je pokazao, kao najukusniji i nije me prevario. Pojela sam ga s tekom, jer od onih mirisa koji su meni ostali u sjećanju nije bilo ni traga.
Još sat-dva ugodnog razgovora i lijenog protezanja na sramežljivom suncu, koje se ipak probilo do naših tijela željnih njegove topline. Poput guštera smo je upijali. Potom nekoliko obiteljskih fotografija za sjećanje na ovaj dan, pa opraštanje i obećanja za neke nove susrete, što skypom, što na ljeto, truba za kraj i gas....

Ponedjeljak, 25. travnja

Nema previše smisla da vas maltretiram onime što smo jeli, u koliko smo ustajali i sličnim svakodnevnim sitnicama. Mogu reći da su nam šetnje ispunjavale dan između svih tih dnevnih obveza kojih nismo ni na odmoru pošteđeni. A trudili smo se i Bebu voditi svugdje s nama, da joj priuštimo ono što najviše voli. Za šetnje nikad nije neraspoložena ili preumorna.

250

250


Utorak, 26. travnja

Dan je kojeg će najviše pamtiti naš sin. To se poslijepodne otišao igrati kod rođaka koji imaju četvero djece. Nakon pola sata javio nam je da ide s njima i njihovim ćaćom baciti mriže. Tonči, njihov stariji sin dojurio je na biciklu kako bi mu poslali nešto toplije robe. Dala sam mu majicu dugih rukava i gornji dio trenirke. Predvečer, mrak se tek počeo spuštati nakon što je sunce palo za horizont, dok smo šetali prema njihovoj kući ispred koje vežu i brod, ugledali smo obrise ribarskog brodića. Pretpostavili smo da se to "veliki" ribari vračaju s mora. Naša je pretpostavka bila točna, samo što moje dijete nije bilo prepoznatljivo, jer osim svega onoga što je imao od svoje odjeće na sebi, bio je zabundan u nečiju vjetrovku s kapuljačom. Brižnu mater ima! Ama kako sam mogla znati da je na moru tako hladno u ovo doba dana i godine?!?

250

250

Pun utisaka, cijelim nam je putem pričao što su sve vidjeli, kakvih sve uređaja ima na brodu, kako su prošli ispod oba mosta, da su vidjeli "treger" mosta (što god mu to značilo), pa špilje....To je za njega bio veliki doživljaj, kojeg mu mi nismo nikad mogli priuštiti, jer iako mu je otac rođen ovdje nije od onih koji idu na more i love ribu, ni jesti je ne voli čak...Nemamo još ni barku, ni čamčić, kaić....jedino što pluta, a u našem je posjedu je običan luftić, onaj sa akcije......Ali to je neka sasvim druga priča......do tada svim ribarima mirno more i dobar ulov....


Srijeda, 27. travnja

Vrijeme se malo pokvarilo. Nije da je i protekla dva dana bilo turbo lijepo, ali u petak se moj sin čak i okupao, što sam zaboravila pripomenuti i čini mi se neoprostivo. E, pa danas mu to sigurno ne bi pasalo. Bura i teški oblaci iznad Velebita nisu se činili kao da mame na takve aktivnosti, ali meni je bilo sasvim dovoljno primamljivo da poželim jutro provesti ispod svjetionika u Bebinom društvu i uz svoju, sad već staru prijateljicu, knjigu koju u ponedjeljak moram vratiti u knjižnicu. Vjetar koji se samnom borio za prevlast u okretanju stranica nije mi ulijevao strah. Štoviše, činilo mi se dovoljno lijepo vrijeme da mobitelom probudim svog dragog, na muža mislim, naravno i natjeram ga da nam se pridruži. U međuvremenu me Bebina uznemirenost natjerala da se osvrnem oko sebe. Shvativši da se vjetar dobrano pojačao, a oblaci koji su preskakali veliku planinu postali još crnji i mnogo više prijeteći no što su to bili prije samo nekoliko minuta, opet sam se mašila mobitela. Plan da odemo do Gajine, dijela mjesta koje se nalazi iza kampa, promijenjen je u trenu, jer bolje da se nalazimo nadomak kuća kad se nebo izlije.

250

250

Spomenuti svjetionik....

Poslijepodne je bilo ipak ljepše, pa smo to iskoristili da realiziramo plan od jutros. Tu iima tek nekoliko kuća, uglavnom vikendica, mnogo puste zemlje, kamena i nekoliko kuća u izgradnji. Idealan teren da se pas istrči. Put koji vodi kroz Gajinu nije asfaltiran, ali je to izgrađena podloga za buduću cestu, dovoljno široka da njime prođe kamion. Njome ćemo jednoga dana dolaziti do naše kuće, kuće iz snova. Do tada ima još dosta vremena, ali mi ne propuštamo ni jednu priliku da svratimo tamo, u našu udolinu između dva brijega i zamišljamo trenutak kad ćemo ostvariti svoj san.
Pogled puca na Masleničke mostove, Velebit i ušće Zrmanje.....
Vratimo se ipak malo u sadašnjost. Navečer se izlila kiša, a mene su moji dečki odveli na jedan izlet pod kišobranom i priredili mi ugodno iznenađenje. Iza pošte nalazi se stara crkvica Svete Kate uz koje je nekada bilo groblje. Na njemu je pokopana sestra mog muža, još kao beba. Nedugo iza toga groblje se prestalo koristiti. Sjećam se kad su počeli iskopavati grobove prije nekoliko godina i ove slike datiraju iz tog vremena.

250

Ovo je crkva prije pet godina....

250

250

250

250

....a ovo su iskopani grobovi i kosti koje su dana s najvjerojatnije premještene negdje, možda čak i na današnje groblje koje se ovdje naziva Bravarić.

Najviše mi je zbog toga žao što nisam imala fotić sa sobom. Sa glavne ulice stepenice vode prema crkvici. Iako je bila noć, padala kiša, ono što sam ugledala uspevši se po njima očaralo me. Sve je bilo drugačije. Crkva u novome ruhu, ožbukana, mada bez fasade. Oko nje su nestali opkopi. Stepenice se uspinju sve do škole, a okolina crkve podijeljena je u kaskade na kojima raste trava, tako sočno zelena kakvu još nikad nisam vidjela u Dalmaciji. Ostaci nadgrobnih spomenika, kamenova, natpisa na glagoljici... u urednom, neki bi rekli kreativnom neredu raspršeni po travi, rubovi kaskada oivičeni ružmarinom, cvjetni ornamenti....Prije izlaza na lijevoj strani široki zeleni plato, sa četverokutom posađenih ruža omeđenim starim stupovljem iz raznih razdoblja.....na travnjaku klupe, a ispod ograde koja dijeli ovaj park od ulice cvjetni pojas....Odlazak na počinak bio je obavijen lijepim osjećajem da su ljudi konačno učinili nešto lijepo, vrijedno i značajno u ime onih koji su od pamtivjeka nastavali ovaj kraj...

Četvrtak 28. travnja

Osvanulo je jutro koje u meni budi onaj osjećaj kada znate da vas tek korak dijeli od povratka u staru kolotečinu. Sutra putujemo u stvarnost i ovaj dan želim iskoristiti kako najbolje umijem. Kao prvo, nema kuhanja. U frižideru je ostalo dovoljno hrane koja će poslužiti da se utaži glad. Dan sam htjela početi onim čime mi je završio prethodni, jer se nisam mogla oteti dojmu koji je na mene ostavio noćni prizor. Dok smo Juniora i psa ostavili da nađu zabavu po svome ukusu, nas smo dvoje sami otišli u romantičnu šetnju. Prizor koji me dočekao jutros, okupan suncem i jutarnjom rosom bio je više nego impresivan. Iako stisnut na brijegu između kuća i dvije paralelne ulice, park je predstavljao zelenu oazu, svorenu da se u njoj odmaraju i um i tijelo.
Poslijepodne iskorišteno da bacimo još jedan pogled na budućnost koju željno iščekujemo, pa smo još jednom prošetali Gajinom....

250

250

250

.....tu će otprilike jednog dana stajati naša kuća iz snova.....

250


Petak, 29. travnja

Za to što smo ovaj vikend žrtvovali i odlučili se na povratak kući okrivili smo sina. Naime, dijete je zaboravilo knjigu iz lektire ponijeti sa sobom. No budimo pošteni, mi smo navikli za sve ostaviti si dovoljno vremena, pa je u stvari razlog negdje u sredini, između želje da se nađe dovoljno vremena za pripreme za novi tjedan i spomenute djetetove zaboravnosti. Ali eto, odrasli imaju tu privilegiju da se katkad sakriju iza postupaka svoje djece.....
I prije nego krenemo nazad, evo još nekoliko sličica za kraj, malo drugačijih od onih koje smo navikli gledati na razglednicama. Dovoljan je pogled iz drugog kuta.....


250

250

250

250

.....do ljeta i do nekih drugih pogleda ostaju nam uspomene i sjećanja.....


A na samome kraju svim dragim blogericama i blogerima želim sretan Praznik rada!!! party

- 16:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 29.04.2011.

Povratak u najlipše misto na svitu

Eto mene među moje!!!!

Ma nije da sam jedva čekala pobjeći od morskoga zraka, bure, mirisa proljetnog mediteranskog bilja, predivne obale, beskrajnih šetnji i svega što mi je punilo dušu ovih tjedan dana, ali falilo mi je navraćanje dragim blogerima, koji su mi u ovih nekoliko mjeseci prirasli srcu. To sam kompenzirala vođenjem malog dnevnika kojim sam vam željela dočarati svoje dojmove, koji su naravno vrlo emotivni i subjektivni. Pa krenimo redom!

Četvrtak, 21. Travnja
Krenuli smo oko pola deset, nakon uobičajene nervoze oko trpanja stvari u Fabiu. Klasika, ako mene pitate, jer to je za našu obitelj prilično normalna stvar. Bebina je putna groznica započela već dan ranije. Opet sam se osvjedočila koliko je Cezar u pravu kad tvrdi kako psi osječaju našu energiju. Kako bilo, krenuli smo….Nisam već prilično dugo vozila duže ture, pa me lagano prala nervoza. Opčenito sam nekako rjeđe za volanom, tako da me od silnih „leptirića“ u trbuhu na kraju uhvatio grč. Nije pomoglo ni to što smo umjesto autoceste odabrali staru, Ličku magisralu (nisam njome prošla, ma ni ne sjećam se kada) , preko Karlovca, Obrovca, Plitvica…….tek nakon njih sam konačno počela opet uživati u vožnji. Ipak, nisam bila spremna na promjenu pravca, kojim smo trebali nastaviti zacrtanim putem. Umjesto da skrenem desno, produžila sam ravno, pa smo ipak završili na autocesti A1, prije Svetog Roka, zapravo na izlazu Ploče 1 … Brzopoteznim obiteljskim vijećanjem zaključili smo da je to i bolje no što smo planirali, pa ćemo Bebu poštedjeti pentranja po Velebitu. Čemu sirotog psa nepotrebno izlagati blagotvornom učinku serpentina, ako to nije neophodno.
Stigli smo u vrijeme ručka, kojeg smo trebali prvo iskrcati, naravno, zajedno sa ostalim stvarima iz automobila. Tom prilikom ustanovili smo da je kruh ostao doma. A kupila sam ga jer ne volimo ovaj bijeli ni čudni crni za kojeg mi nikada nije bilo jasno zašto ga tako zovu i sve ostale hibride koji se ovdje mogu nabaviti u dućanu ili pekari. OK, sasvim je normalno da se nešto zaboravi…..Pa što, nismo baš toliko razmaženi, uostalom, ionako sam odlučila iskoristiti boravak ovdje tako da promijenim stare navike. Više šetnje, manje papanja, a naročio kruha….E, pa ovo je očigledno božji znak da je moja odluka ispravna…..Dobro, kruh smo ipak morali kupiti, ali sa šetnjom sam počela još iste večeri…..

Petak, 22. Travnja
Noć je bila prilično hladna, tako je da moja nakana da Bebu izvedem u cik zore, završila njenim puštanjem da sama obavi one fiziološke potrebe i mojim brzinskim povratkom u krevet. Tek oko pola osam ohrabrila sam se izvući iz kreveta da skuham kavu. Srećom, moj sin je zlatno dijete, dijete koje rano ustaje, tako da sam, pomoću te njegove blažene navike i roditeljskog autoriteta, naravno, ishodovala da svježi kruh bude na stolu još prije mog ustajanja….ah, kako je nekad lijepo biti odrastao i autoritativan…. Uz lagani doručak, ipak je danas post, i veeeeliku šalicu kave, pročavrljala sam kratko sa šogoricom, a onda smo krenule svaka na svoju stranu. Ona svojim svakodnevnim obvezama, a ja prošetati u pratnji Juniora i Bebe. Njega smo ostavile u parku, a mi smo se vratile istim putem, te produžile gotovo do plaže. Prekrasna šetnica koja je konačno ugledala svjetlo dana još je ljepša ujutro, uz blagi povjetarac (kojem ne znam ime) i miris mora. Ponijevši knjigu sa sobom iskoristila sam prekrasno vrijeme da konačno pročitam nekoliko stranica, skrasivši se na jednoj od niza novih klupica što se razmetljivo šepure uz more.
Danas cijeli svijet slavi Dan planeta Zemlje, što me podsjetilo da je i za mene ovo jedan važan dan. Danas je rođendan moje pokojne majke. Rastuži me to, jer mi nikada nije prestala nedostajati, no obilježili smo ga odlaskom na groblje prije ručka, gdje počivaju roditelji mog muža, brat i odnedavno šogor, kojeg sam već spominjala…. Psa smo ostavili u kući, zbog vrućine koja je već nastupila, te se „nanoge“ uputili nas troje, mala složna obitelj. Groblje je dosta daleko, tako da smo se prilično zagrijali, uspuhali, potom osvježili na špini kod mrtvačnice, te okolnim putem oko podneva vratili kući. Dok sam ja pripremala tjesteninu sa tunjevinom, dečki su krenuli u potragu za fotićem, kojeg je trebalo napuniti, kako bi konačno mogli napraviti koju fotku…..Nova riva, procesija navečer, svašta nešto….Znate što??? I fotić je ostao kod kuće!!!!
Srećom, ovo mjesto ima čudesan učinak, tako da je dramatiziranje posve izostalo. Što je tu je, iz ove kože nikuda, tako da sam odlučila neke „sličice“ dočarati vam kako znam i umijem.
Dakle, procesija…. Većina ljudi iz manjih mjesta, sela, gradova, naročito onih uz more navikla je na običaje koje naš narod nije nikada odbacio. Ni ratovi, ni razne ideološke državne i ine institucije nisu imale tu snagu da iskorjene taj preljepi običaj, kad nakon mise, čim počne padati mrak, dok su još svezana zvona, odjeknu čvrčaljke (u raznim ih krajevima različito zovu). To su drvene „sprave“ raznih veličina, od najmanjih koje vrte djeca, do onih velikih za čije čvrčanje trebaju jake, muške ruke, katkad i po dva para i koje stvaraju neopisivu buku, koja ovim kamenim ulicama uz more odzvanja još jače. Procesija kreće iz crkve, no i ispred nje se okupi još više naroda, koji dođe iz okolnih mjesta, iz Zagreba, a nađe se tu i stranaca….Putem, kojim se procesija kreće, s obje strane upaljene su luči, od ulaza u crkvu, niz škale do rive. Sa rive skreće u ulicu koja vodi prema našoj kući, pa iznad nje uskim uličicama uzbrdo, te tako okolo opet do crkve. Na postajama se moli i pjeva, a ove nas je godine svećenik iznenadio, jer smo po prvi puta vidjeli da on nosi veliki križ.
Sigurno ste pomislili kako je to još jedna u nizu procesija koje se održavaju na Veliki petak po Lijepoj našoj, ali za mene nije. Atmosfera kojom odiše ovo prekrasno ribarsko mjesto, čiji su ribari nadaleko poznati, porat na koji gleda crkva, pun ribarskih brodića koji se ljuljuškaju na površini koja se zeleni od šumovitog brda preko puta, koje zaklanja pogled prema otvorenome moru, niz koje se spušta cesta, koja je ujedno i jedini ulaz i izlaz iz njega…..Iznad crkve i starih, kamenih kuća reflektorima obasjana Fortica, ostatak negdašnje utvrde, oko koje je nastalo mjesto i koja se nažalost nije uspjela dovoljno očuvati, kako bi bila stavljena u neku funkciju, ali meni se čini poput prekrasne kule koja priča priče stare stotine godina. Puno sam se puta popela do nje i sa njenoga vrha uživala u pogledu na čuveni most, i na onaj drugi, stariji od njega, a opet mlad, koji je srušen u ratu, pa opet obnovljen, na Velebit, na kanjon u daljini, kroz koji Zrmanja probija put do mora. Ovo mjesto za mene ima dušu, koja se, neovisno o ljudima koji su se tu rađali, živjeli, odlazili, umirali, pronalazili put do njega božjom providnošću ili ih je netko doveo…..ona se osjeća u svakom kamenu, škuri, kaiću, boru ili kamarežu, u svakoj kapji ovoga mora, koje za mene nigdje nije tako plavo, zeleno ni sivo, tako toplo, ledeno i slano…Jednom sam čula kako se kaže da onaj tko jednom dođe u ovo mjesto uvijek mu se iznova vraća.

250

250

250

250

250
Poslužit ću se ovim starim slikama kako bi doživljaj bio potpuniji.....

Subota, 23. Travnja
Današnji je dan bio određen za posjet obitelji, udaljenoj oko četrdeset kilometara, na selu. Moj će se muž konačno sresti sa svojim brajom, pa je to posebna prigoda, nabijena emocijama. Nešto nam je govorilo kako je subota za to bolja od nedjelje, samoga Uskrsa, što se poslije pokazalo odličnom idejom. Znači, uputili smo se na selo, našli put bez većih teškoća i našli se u zagrljaju obitelji. Susret sa Zoranom, kojeg sam već spominjala u jednom svom postu, bio je dirljiv i još ljepši no što smo očekivali. Prvi sam se put našla u tipičnom selu toga kraja u okolici Benkovca. Kamena stijena koja se nadvila nad njim čini se kao utvrda i kao da u svome krilu čuva ono malo raštrkanih kuća. Ovce, kokoši, vrtovi, ljudski i životinjski stanovi i sve što je karakteristično za taj kraj stisnulo se podno kamene klisure. Uska cesta koja do sela vodi kroz pustoš, ne ulijeva previše povjerenja, naročito kad ti ususret krene traktor ili kakvo drugo vozilo. Ipak, na kraju te pustare dočekuje te život, ljudi koji znaju da ih jedino rad i briga o zemlji i životinjama može prehraniti, dati im dovoljno da prežive, te omogućiti im da blagdane poput Uskrsa i Božića dočekaju dostojanstveno, ali skromno, ne u nekom obilju, ali onako kako dolikuje.
Ugodno poslijepodne provedeno uz drage domaćine i lagani ručak, završilo je tako što smo Zorana poveli sa sobom, kako bi nakon dugo vremena posjetio grob svojih roditelja. To je ujedno bila garancija da ćemo sutra, na sam Uskrs ipak doći na ručak, na domaću janjetinu koja je najveća poslastica u tom kraju.
U tom smo se duhu i oprostili, te vratili kući. Obilazak groblja, šetnja mjestom, večera i dugi razgovori obilježili su ostatak dana. Nakon toliko godina razdvojenosti, tema je bilo napretek.

Toliko za prvi post. Možda se nekome svidi, pa nastavak slijedi.

- 21:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 20.04.2011.

Srcem prema jugu.....

Ovi zadnji dani bili su prilično užurbani. zujo Nisam imala previše vremena za druženje s prijateljima iz blogosfere. Razlog su pripreme za odlazak u južne krajeve. Baš sad kad su i laste konačno stigle, kad su zaredali lijepi u topli dani, kad su se ranojutarnji koncerti ptičjeg svijeta počeli pretvarati u prave simfonije..... Ljudsko srce nikad zadovoljno nije..... bangSad nam fali more, mirisi borove šume, makije, soli.....Već nekoliko mjeseci zapravo živimo za taj dan. smokinDan koji konačno sviće, sutra..... yes
Bilo bi pametno da odem na spavanje, jer vozim ja, a ne volim umorna sjedati za volan. Ipak, nisam mogla odoljeti, jer nisam sigurna kako će veza s netom funkcionirati ovih dana, tamo na jugu....Morala sam svojim dragim blogericama i blogerima zaželjeti sretan i blagoslovljen Uskrs, uz obećanje da ću se potruditi napraviti par lijepih fotki da se uvjerite kakva me ljepota mami u najlipše misto na svitu....
Dakle, do slijedeće prilike, a možda i prije, još jednom od srca

SRETAN USKRS!!!!! wave
- 22:35 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 16.04.2011.

PSSSSST......

Pssssst, tiho, ne pričaj nikom,
možda se nikad ni desilo nije.
Osvrni se malo, pogledaj ljude,
svi nekud jure, kome je stalo?
Možda je sve odavno tek u tvojoj glavi.
Teško je svima, svi borbu vode,
netko za život, netko za vlast.
I koga je briga što zaklinješ Boga,
da milošću svojom muke ti skrati,
jer možda kad odeš u vječnu tamu
sobom poneseš i istinu pravu?

Pssssst, tiho, ne pričaj o tome,
šapuću glasovi u tvojoj glavi.
Ne slušaj ih,lažu, ti znaš najbolje,
vikni do neba i Bog neka te čuje!
Jer bio si tamo, dok snage je bilo
i tjerao Vraga do na kraj svijeta.
Dotaknuo Smrt i gledao joj lice,
vjerovao da dobro pobijediti mora.
Htio si dobro, a vratili zlom su
i sada ti kažu: Za sve kriv si sam!

Pssssst, tiho i ne pričaj nikom...
pobjeć' od svega bilo bi lakše,
a možda bi neki baš to i htjeli.
Slušat ne žele i nije ih briga,
zatvaraju oči i okreću glavu.
Vjerovati malo ko mogo bi tebi,
jer ljudi ne žele taj osjećaj krivnje.

Pssssst, tiho i ne pričaj puno....
i ne daj da slome još ovo što imaš,
tvoj život,....tvoj ponos.....
to malo nade u srcu što osta........


2006. g.
- 10:05 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 02.04.2011.

Jučer me zvala prijateljica.....

Jučer me nazvala prijateljica. Otkako su počela ova krizna vremena, a i pomalo zbog duge zime nismo se dugo vidjele. Tek povremeno se javimo jedna drugoj, kako bi dale do znanja da još uvijek dišemo i da nismo zaboravile jedna na drugu. Udaljenost među nama ne mjeri se samo kilometrima, nego i recesijskim mjernim jedinicama. Ali mjereći emocijama, bliske smo kao sestre. Nisam te sreće da imam rođenog brata ili sestru, ali vjerujem da se naši osjećaji ne razlikuju od sestrinskih. Znamo se tek nekoliko godina i mogu vam reći da je ona jedna od onih ljudi koje mi je čast poznavati.
Malo je ljudi koji će, poput nje, prevrnuti i nebo i zemlju da pomognu potpuno nepoznatoj osobi. Još je manje onih koji će zadnju lipu dati čovjeku da kupi namirnice za nedjeljni ručak, a sam sa svojom obitelji jesti grah tri dana. Neznam nikog, osim nje, tko je samo jednim telefonaskim razgovorom odgovorio čovjeka (potpuno nepoznatog, stotinjak kilometara udaljenog) da ubije sebe i svoju obitelj, jer ne vidi izlaz iz svog mraka. Dovodeći svoj život u opasnost, zbog vlastitog zdravstvenog stanja, ne preza preuzeti brigu o bolesnoj i "pomalo" čangrizavoj svekrvi, koja je postala strah i trepet za sve staračke domove u gradu.
Puno sam je puta morala odvratiti od njenih samaritanskih pohoda, jer tada zaboravlja na sebe i svoje bližnje. To je nešto u čovjeku što je jače od njega. Tada se ne misli na sebe i svoju sigurnost. Često sam se sama sebi činila sebičnom, kad bih se vodila razumom. Jednostavno, kao da je ona od drugačijeg materijala sazdana. Uspoređivati se s njom, unaprijed je izgubljana bitka.
Kao što rekoh na početku, jučer me nazvala moja prijateljica. Ne radi sebe, već da pita za savjet kako smjestiti staru i bolesnu osobu, u Novi Marof. Susjed koji nema nikog svog i koji spava u nečijoj šupi, kad nije u bolnici.....Eto, takva je moja Goga. Znam da će učiniti sve da ga smjesti na sigurno, a sama već više od godinu dana ne pije lijek. Lijek koji košta nekoliko stotina kuna mjesečno, a ona ga nema od kuda platiti. Njena bolest kostiju, zbog koje je mlada otišla u mirovinu, ti ljekovi koji služe za njeno usporavanje, nikako da se nađu na listi HZZOa.
Nemam se namjeru obrušavati na gore spomenutu instituciju, ne zato što to nisu zaslužili, već iz prostog razloga što ne želim gubiti vrijeme lajući na mjesec. Ovaj post sam posvetila osobi koja bi mogla služiti za primjer svima nama. Ženi sa velikim srcem i širokom dušom. Kojoj se u dva života ne bi mogla odužiti za sve dobro što mi je učinila, a ponajprije za to što mi je čuvala oca mjesec dana dok sam ja skupljala snagu odmarajući se u Dalmaciji, prije dvije godine. Pomogla mi je da na njega i njegove mušice gledam drugačije, tako da sam danas sretna i ponosna što sam našla snage da ga onako teško bolesnog njegovih poslijednjih šest mjeseci života njegujem i uistinu mi nije bilo teško. Draže mi je da je umro okružen svojom obitelji, nego u nekom domu za stare i nemoćne.
Jučer me nazvala prijateljica, moja Goga. Malo je takvih ljudi, a nažalost o njihovoj se dobroti i požrtvovnosi zbog njihove skromnosti premalo zna. Zato ja želim reći svima, koji me znaju i ne znaju: imam najbolju prijateljicu na svijetu!!!!
- 21:00 - Komentari (42) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.

    ( vlč. Zlatko Sudac)