Marketing
Povratak.....2
Nedjelja, 24. travnja, Uskrs
Svanulo je uskršnje jutro. Blagoslov, misa, potom uskršnji, obiteljski doručak, običaj je koji je uvriježen u nas, katolika. Što zbog opravdanih okolnosti, a što zbog toga što se nismo navikli držati baš strogo tih običaja, koji uključuju odlazak u crkvu, naše jutro započelo je sa kavom i doručkom. U druženju sa Zoranom i ugodan razgovor vrijeme je brzo proteklo. Vrijeme za polazak, kako bi ipak malo i pomogli domaćinima koji nas iščekuju, a ne samo došli na gotovo, začas se približilo.
Janjetina... hm, ne mogu se baš pohvaliti da je ljubim. Ma, u stvari, jednostavno nisam na nju navikla. Ono malo iskustva koje imam nije baš ni bilo nešto....čudni okusi i mirisi jedino su što pamtim....To ipak nije razlog da uvrijedim domaćine i odbijem barem probati jelo koje se tradicionalno sprema u njihovom kraju za blagdane. Junior i ja smo se jučer predvečer potrudili obojiti jaja, tako je on s veseljem ponio nekoliko da se pohvali....Ali, jao!!! Eto nezgode već po dolasku. Kad je potrčao uzbrdo, da svojoj teti s veseljem pokaže što ima u vrećici, neravno i kamenito tlo negostoljubivo ga je osujetilo u njegovoj namjeri. Ispružio se koliko je dug, prostrvši se preko nesretne vrećice. Od jada zagnjurio je lice u prašinu tako da sam pomislila da će zagristi Zemlju od muke. Pogađate, pisanice su platile najviše. Jedva smo ga utješili, ne zbog ogrebenog koljena, već zbog nesretnih jaja....
Ali, život ide dalje. Muški su se okupili oko ražnja u susjedovom dvorištu, a mi žene zadovoljile smo se onim tipično ženskim poslovima koji kao da se neprestano multipliciraju. Stigle su i domaćinove kćeri, jedna za drugom sa svojim obiteljima. Sve je teklo lijepo, baš kao da smo zajedno svakoga dana, spontano i opušteno. Kad smo sjeli za objed, poslušala sam Zoranov savjet i uzela komad mesa koji mi je pokazao, kao najukusniji i nije me prevario. Pojela sam ga s tekom, jer od onih mirisa koji su meni ostali u sjećanju nije bilo ni traga.
Još sat-dva ugodnog razgovora i lijenog protezanja na sramežljivom suncu, koje se ipak probilo do naših tijela željnih njegove topline. Poput guštera smo je upijali. Potom nekoliko obiteljskih fotografija za sjećanje na ovaj dan, pa opraštanje i obećanja za neke nove susrete, što skypom, što na ljeto, truba za kraj i gas....
Ponedjeljak, 25. travnja
Nema previše smisla da vas maltretiram onime što smo jeli, u koliko smo ustajali i sličnim svakodnevnim sitnicama. Mogu reći da su nam šetnje ispunjavale dan između svih tih dnevnih obveza kojih nismo ni na odmoru pošteđeni. A trudili smo se i Bebu voditi svugdje s nama, da joj priuštimo ono što najviše voli. Za šetnje nikad nije neraspoložena ili preumorna.
Utorak, 26. travnja
Dan je kojeg će najviše pamtiti naš sin. To se poslijepodne otišao igrati kod rođaka koji imaju četvero djece. Nakon pola sata javio nam je da ide s njima i njihovim ćaćom baciti mriže. Tonči, njihov stariji sin dojurio je na biciklu kako bi mu poslali nešto toplije robe. Dala sam mu majicu dugih rukava i gornji dio trenirke. Predvečer, mrak se tek počeo spuštati nakon što je sunce palo za horizont, dok smo šetali prema njihovoj kući ispred koje vežu i brod, ugledali smo obrise ribarskog brodića. Pretpostavili smo da se to "veliki" ribari vračaju s mora. Naša je pretpostavka bila točna, samo što moje dijete nije bilo prepoznatljivo, jer osim svega onoga što je imao od svoje odjeće na sebi, bio je zabundan u nečiju vjetrovku s kapuljačom. Brižnu mater ima! Ama kako sam mogla znati da je na moru tako hladno u ovo doba dana i godine?!?
Pun utisaka, cijelim nam je putem pričao što su sve vidjeli, kakvih sve uređaja ima na brodu, kako su prošli ispod oba mosta, da su vidjeli "treger" mosta (što god mu to značilo), pa špilje....To je za njega bio veliki doživljaj, kojeg mu mi nismo nikad mogli priuštiti, jer iako mu je otac rođen ovdje nije od onih koji idu na more i love ribu, ni jesti je ne voli čak...Nemamo još ni barku, ni čamčić, kaić....jedino što pluta, a u našem je posjedu je običan luftić, onaj sa akcije......Ali to je neka sasvim druga priča......do tada svim ribarima mirno more i dobar ulov....
Srijeda, 27. travnja
Vrijeme se malo pokvarilo. Nije da je i protekla dva dana bilo turbo lijepo, ali u petak se moj sin čak i okupao, što sam zaboravila pripomenuti i čini mi se neoprostivo. E, pa danas mu to sigurno ne bi pasalo. Bura i teški oblaci iznad Velebita nisu se činili kao da mame na takve aktivnosti, ali meni je bilo sasvim dovoljno primamljivo da poželim jutro provesti ispod svjetionika u Bebinom društvu i uz svoju, sad već staru prijateljicu, knjigu koju u ponedjeljak moram vratiti u knjižnicu. Vjetar koji se samnom borio za prevlast u okretanju stranica nije mi ulijevao strah. Štoviše, činilo mi se dovoljno lijepo vrijeme da mobitelom probudim svog dragog, na muža mislim, naravno i natjeram ga da nam se pridruži. U međuvremenu me Bebina uznemirenost natjerala da se osvrnem oko sebe. Shvativši da se vjetar dobrano pojačao, a oblaci koji su preskakali veliku planinu postali još crnji i mnogo više prijeteći no što su to bili prije samo nekoliko minuta, opet sam se mašila mobitela. Plan da odemo do Gajine, dijela mjesta koje se nalazi iza kampa, promijenjen je u trenu, jer bolje da se nalazimo nadomak kuća kad se nebo izlije.
Spomenuti svjetionik....
Poslijepodne je bilo ipak ljepše, pa smo to iskoristili da realiziramo plan od jutros. Tu iima tek nekoliko kuća, uglavnom vikendica, mnogo puste zemlje, kamena i nekoliko kuća u izgradnji. Idealan teren da se pas istrči. Put koji vodi kroz Gajinu nije asfaltiran, ali je to izgrađena podloga za buduću cestu, dovoljno široka da njime prođe kamion. Njome ćemo jednoga dana dolaziti do naše kuće, kuće iz snova. Do tada ima još dosta vremena, ali mi ne propuštamo ni jednu priliku da svratimo tamo, u našu udolinu između dva brijega i zamišljamo trenutak kad ćemo ostvariti svoj san.
Pogled puca na Masleničke mostove, Velebit i ušće Zrmanje.....
Vratimo se ipak malo u sadašnjost. Navečer se izlila kiša, a mene su moji dečki odveli na jedan izlet pod kišobranom i priredili mi ugodno iznenađenje. Iza pošte nalazi se stara crkvica Svete Kate uz koje je nekada bilo groblje. Na njemu je pokopana sestra mog muža, još kao beba. Nedugo iza toga groblje se prestalo koristiti. Sjećam se kad su počeli iskopavati grobove prije nekoliko godina i ove slike datiraju iz tog vremena.
Ovo je crkva prije pet godina....
....a ovo su iskopani grobovi i kosti koje su dana s najvjerojatnije premještene negdje, možda čak i na današnje groblje koje se ovdje naziva Bravarić.
Najviše mi je zbog toga žao što nisam imala fotić sa sobom. Sa glavne ulice stepenice vode prema crkvici. Iako je bila noć, padala kiša, ono što sam ugledala uspevši se po njima očaralo me. Sve je bilo drugačije. Crkva u novome ruhu, ožbukana, mada bez fasade. Oko nje su nestali opkopi. Stepenice se uspinju sve do škole, a okolina crkve podijeljena je u kaskade na kojima raste trava, tako sočno zelena kakvu još nikad nisam vidjela u Dalmaciji. Ostaci nadgrobnih spomenika, kamenova, natpisa na glagoljici... u urednom, neki bi rekli kreativnom neredu raspršeni po travi, rubovi kaskada oivičeni ružmarinom, cvjetni ornamenti....Prije izlaza na lijevoj strani široki zeleni plato, sa četverokutom posađenih ruža omeđenim starim stupovljem iz raznih razdoblja.....na travnjaku klupe, a ispod ograde koja dijeli ovaj park od ulice cvjetni pojas....Odlazak na počinak bio je obavijen lijepim osjećajem da su ljudi konačno učinili nešto lijepo, vrijedno i značajno u ime onih koji su od pamtivjeka nastavali ovaj kraj...
Četvrtak 28. travnja
Osvanulo je jutro koje u meni budi onaj osjećaj kada znate da vas tek korak dijeli od povratka u staru kolotečinu. Sutra putujemo u stvarnost i ovaj dan želim iskoristiti kako najbolje umijem. Kao prvo, nema kuhanja. U frižideru je ostalo dovoljno hrane koja će poslužiti da se utaži glad. Dan sam htjela početi onim čime mi je završio prethodni, jer se nisam mogla oteti dojmu koji je na mene ostavio noćni prizor. Dok smo Juniora i psa ostavili da nađu zabavu po svome ukusu, nas smo dvoje sami otišli u romantičnu šetnju. Prizor koji me dočekao jutros, okupan suncem i jutarnjom rosom bio je više nego impresivan. Iako stisnut na brijegu između kuća i dvije paralelne ulice, park je predstavljao zelenu oazu, svorenu da se u njoj odmaraju i um i tijelo.
Poslijepodne iskorišteno da bacimo još jedan pogled na budućnost koju željno iščekujemo, pa smo još jednom prošetali Gajinom....
.....tu će otprilike jednog dana stajati naša kuća iz snova.....
Petak, 29. travnja
Za to što smo ovaj vikend žrtvovali i odlučili se na povratak kući okrivili smo sina. Naime, dijete je zaboravilo knjigu iz lektire ponijeti sa sobom. No budimo pošteni, mi smo navikli za sve ostaviti si dovoljno vremena, pa je u stvari razlog negdje u sredini, između želje da se nađe dovoljno vremena za pripreme za novi tjedan i spomenute djetetove zaboravnosti. Ali eto, odrasli imaju tu privilegiju da se katkad sakriju iza postupaka svoje djece.....
I prije nego krenemo nazad, evo još nekoliko sličica za kraj, malo drugačijih od onih koje smo navikli gledati na razglednicama. Dovoljan je pogled iz drugog kuta.....
.....do ljeta i do nekih drugih pogleda ostaju nam uspomene i sjećanja.....
A na samome kraju svim dragim blogericama i blogerima želim sretan Praznik rada!!! 
Post je objavljen 30.04.2011. u 16:50 sati.