Slučaj je htio da su se baš ovih dana zaredali ispraćaji nekih meni, više ili manje znanih ljudi, na poslijednji počinak. Mada su to uglavnom sve vremešni ljudi, koji su na ovome svijetu proboravili prilično impresivan broj godina, njihovim obiteljima je to bez ikakve sumnje značajan gubitak. Ne bih se i u ovom postu bavila takovim osjećajima, jer o tome sam već dovoljno govorila. Muči me jedna druga stvar. Naime, upravo su me okolnosti oko priprema za pogreb posljednje pokojnice nagnale da se prisjetim još nekih, sličnih ili identičnih peripetija iz vlastitog ili iskustva meni poznatih ljudi.
Dakle, da ne duljim. Riječ je o ponašanju svećenika prema ožalošćenoj obitelji. Na tu sam temu napisala tekst u svojoj "Kolumni za po doma", kako sam nazvala svojevrsni dnevnik koji sam neko vrijeme pisala, pa ću vam prenijeti jedan njegov dio:
( 2. travnja 2009. g. )
"....... A da nisam imala o čemu pisati u poslijednje vrijeme, o tom potom. U našem svijetu, u današnje vrijeme, uz ovakve prilike, tko nema što reći ili vegetira, ili mu je mozak na opasnoj rezervi. Samo sam malo tužna, jer mi je umro član obitelji, točnije članica, koju smo jučer sahranili. Tužna sam jer smo živjele na različitim paralelama i nismo se baš poznavale, iako su nam očevi bili braća. Tužna sam i zbog činjenice da se korjeni starih obiteljskih svađa i razmirica protežu predaleko i preduboko. Žalosno je što glupostima naših predaka dopuštamo da dopuste nama da činimo sve veće gluposti. Kakvu poruku šaljemo takvim postupcima svojoj djeci? Smijemo li mi svojoj djeci uskraćivati obitelj? Je li pošteno od nas da mislimo samo na sebe? Koliko sam tužna, toliko sam i ljuta. Ljuta sam na svećenika, neka mi Bog oprosti ako može, koji je sahranu žene, na koju je došlo puno više nego preko stotinu ljudi i oko koje je poslagano oko osamdeset vijenaca, iskoristio da agitira i lobira za Katoličku crkvu. Išao je toliko daleko da je otvoreno prijetio paklenim ognjem onima koji odmah sad ne priznaju da Bog postoji, da je svemoguć i dao im rok do Uskrsa da ispovjede sve svoje grijehe i pokaju se što su zanemarili Boga, ili nisu u njega vjerovali. Inače.... Strašno! To što ga nitko nije napao vjerujem da može zahvaliti samo dobrom odgoju obitelji i drugih koji su prisustvovali tom ispraćaju i njihovom poštovanju prema pokojnici. Zato želim reći sada, gospodine pope, svrha postojanja nisu ovozemaljska dobra, tu se u potpunosti slažem s Vama. Svrha postojanja svakog čovjeka je osobna stvar, a ono što nas sve povezuje jest da, ako smo imali sreću da nam Bog, priroda, sudbina ( nije uopće važno tko ) omogući potomstvo, sve svoje duhovno, svjetovno i materijalno želimo prenijeti njima. Prenosimo na njih svoja znanja, iskustva, poimanje vrijednosti, sve ono što nam je dano na ovome svijetu. Pa dopustimo njima da budu razlilčiti, kao što se i mi razlikujemo od svojih roditelja, braće, susjeda i svih ostalih ljudi na Zemlji, jer ako bude sreće oni će ostati poslije nas da nas isprate u vječnost, ma gdje ona bila. "
Imam ja i osobnog iskustva na tom polju, prilično svježeg, tek godinu dana starog. Naš seoski župnik bio je vrlo obziran prema nama, te je dan prije smrti mome ocu dao posljednju pomast, ali je bio i iskren. Objasnio nam je na kulturan način kako crkvena pravila nalažu da čovjek mora biti župljanin neke župe najmanje deset godina kako bi stekao pravo da ga tamošnji župnik pokopa. Zatečeni time učinili smo jedino logično što nam je u tome trenutku palo na pamet. Obratili smo se svećeniku u župi iz koje smo odselili. Svećeniku koji je vjenčao mog muža i mene, krstio nam sina, pokopao moju majku......Kad mi je otvorio vrata župnog ureda i čuo zbog čega sam došla rekao je otprilike ovo: " Ha, pa kaj ti misliš, ak se mi poznamo da ti ja mogu napraviti ovakvu uslugu?! " Moram li uopće reći kakve je to osjećaje uskomešalo u meni? Štošta je još drugo izgovorio dok su se u meni izmjenjivali osjećaji odbačenosti, tuge, gorčine, ljutnje, jada.....i dok nisu provalili iz mene poput bujice kad sam se rasplakala. Je li ga to smekšalo ili trgnulo, možda se sjetio kakvu dužnost obnaša i koje je njegovo poslanje na ovome svijetu.....ne bih znala. Znam samo da je ipak upisao termin pogreba i ostale podatke koji su potrebni, no na kraju je ipak pripomenuo da ne garantira da ako u međuvremenu umre neki njegov župljanin, onda neće moći doći....i da, za misu zadušnicu, naravno da se sami pobrinemo. Odmah sam poslije toga nazvala muža i sve mu ispričala, tako da je on još prije mog povratka kući omogućio telefonsko sučeljavanje dvojice kolega, župnika, kako bi struka iskristalizirala ako postoji još i najmanja nejasnoća. Pogreb je "odrađen" korektno, tako da sam se potrudila potisnuti ovo razočarenje.
Ovaj posljednji, najsvježiji slučaj, s početka priče, prisjetio me svega toga i još nekih drugih primjera koje sad stvarno nema smisla navoditi. Dakle, prije tri dana dogodio se sličan okršaj u slučaju osamdesetosmogodišnje pokojnice. Obitelj je naišla na zid kod svećenika koji im je, umjesto utjehe očitao litaniju....jer ih, navodno ne poznaje. Radi se o ljudima koji žive u dijelu Zagreba oko kojeg se "tuku" dvije crkve, tako da većina stanovnika više i ne zna kuda pripadaju. Povrh svega, pokojnica je poslijednjih godina živjela kao Jehovin svjedok, međutim obitelj je izrazila želju da pokop bude u katoličkom duhu, tim više što se ona nikada nije izjasnila po tom pitanju, a njezini "jehovci" mjesecima nisu za nju ni pitali. Nakon prilično neugodnog razgovora, ipak je pristao da obavi svoju dužnost ( koja je čini se upitna), te je jučer to i učinio, a svjedočila sam i osobno korektnosti obavljenog "posla".
Ipak, kako se poslije svega ne zapitati što nam se to događa? Zar postoje kakvi seminari, usavršavanja svečenika....na kojima ih uče kako je došlo vrijeme da pastir upotirjebi štap kako bi svoje ovčice naučio pameti? Jesu li doista to pravi načini kako bi stado ostalo na okupu, dolazilo u hram božji prakticirati vjeru, okajati grijehe, slušati riječ božju? Mogu li tako svojim "zabludjelim" ovčicama približiti Crkvu, koja u poslijednje vrijeme, budimo realni, ima i sama sa sobom nekih problema?
Ne žive svi vjernici jednako svoju vjeru, ma o kojoj da se radilo. Osobno smatram da ni svakodnevni odlasci u crkvu ne mogu biti mjerilo da je netko dobar vjernik, ali sigurna sam da me ovakvi svećenici nikada ne bi mogli privoliti da u crkvu dolazim češće, baš naprotiv.
Post je objavljen 22.10.2011. u 11:05 sati.