sunce na prozoru

srijeda, 12.10.2011.

VEĆ GODINA PROĐE....

Jučer sam posjetila tihi dom u kojem sada snivaš, zajedno sa svojom dragom eto, već punu godinu dana. Počistila sam vam malo, ukrasila cvijećem i upalila luč. Bilo mi je milo popričati sa vama, pustiti suzu da oplahne bol zbog rastanka. Bol koja nije nestala, malo se uspavala pod naletom nekih aktivnosti koje nas nužno pritisnu. Danas, na taj tužni dan, moje su misli posvećene tebi. Sjećanja na one zadnje mjesece tvoga života oživljavaju i otvaraju neke rane, za koje sam mislila da zarastaju mnogo brže. Obećanja koja u srce urežemo, poneseni tugom i pogledom na patnju najmilijih, vrijeme nekako potisne u stranu. Kao da zaboravimo na njih, a onda kad ih sjećanja izvuku iz zapećka, zapljusne nas val srama, jer nismo ih baš ispunili onako kako smo željeli. Jesmo li ih davali olako ili samo prolazimo razdoblje zacjeljenja i oporavka od boli i gubitka, to će pokazati vrijeme.
Godina već prođe, a kao da je bilo jučer. Bitka koju si vodio sa teškom bolesti iscrpila je tvoje tijelo, zamutila svijest, ali volja....volja je bila ono što te držalo. Kad se prisjetim te snage u tvojim rukama, koje kao da nisu pratile tempo izmučenog tijela. Kao da si se njima grčevito držao života.... one su zadnje priznale poraz. Tek nakon što je svećenik tvome tijelu i duši dao posljednje pomazanje, tek tada su se umirile i polako, kao da se nježno opraštaju od svega što si volio, ispustile nit života. Života koji nije bio lak i u kojem si doživio više boli nego sreće. Života kroz koji si se probijao tim svojim snažnim rukama, pošteno i skromno. Života u kojem nije teklo med i mlijeko, ali je bio častan i savjestan. I nije važno što si uz svoja znanja, inteligenciju, talente i elokventnost možda mogao živjeti drugačije, biti uspješniji, imati više.....Nije važno što si mogao biti, važno je da si bio jedini otac kojeg sam imala i voljela. Važno je da si me volio i da sam toga ipak bila svjesna. Važno je da si ostao do samoga kraja u svome domu i sa ovoga svijeta otišao u krugu svoje obitelji.
Nadam se da ću i dalje opravdavati sve ono zbog čega si se ponosio za života. Koliko god brižljivo skrivao osjećaje, u čemu si bio majstor, ponos ti se ispisivao na licu nakon svakog našeg uspjeha. Kad smo kupili kuću na selu, auto, savili gnijezdo, kad sam položila vozački,kako smo odgajali našeg ptića....Na njega si bio uvijek posebno ponosan. Mada je bilo razdoblja u mome životu kad sam sumnjala u to da sam te razočarala, danas sam sigurna da nije tako. Bio bi ponosan i na ovaj moj blog, koji je nastao nedugo nakon tvog odlaska. Nastao je kao spomen na tebe i donio mi je mnogo veselja i dragih blogoprijatelja.
Toliko sam toga naučila od tebe. Od tog da se smeće ne baca uokolo, pa ako i nemaš koš u blizini, stavi papirić u džep i baci ga kod kuće u kantu. Pa i ono kako se nikada ne smije trčati sa rukama u džepovima ili ono kako ulaziti u zavoj i na pola dodati gas.....Kako si samo bio zadovoljan kad se pokazalo da imam dara za vožnju poput tebe, mada sam već imala dosta godinica kad sam krenula u auto-školu. Bio si najbolji suvozač na svijetu, a ja sam se tako bojala u početku da ću te iznevjeriti. Da ćeš mi prigovarati.....Naučila sam od tebe puno i o umjetnosti, kulturi, izražavanju....Nisam bila često niti svjesna kakvo si mi bogatstvo ostavio u naslijeđe....danas to znam. Hvala ti na tome, mada se nekad činilo da to ne cijenim.
Znaš, teško je djetetu kad roditelji prestanu biti božanstva. Kad u neko doba odrastanja shvatimo da su ljudi od krvi i mesa. Da imaju svoje mane i slabosti. Tada se od zaslijepljenih obožavatelja preobrazimo u najokrutnije kritičare.....sve dok, jednoga dana i sami ne postanemo roditelji. To nam otvori oči....tada shvatimo kako je teško biti roditelj i kako je lako pogriješiti. Kako i onda, kada ti se čini da činiš dobro, može nešto krenuti krivo, a da nemaš pojma ni gdje ni kada. Rizik života je to, koji prihvaćamo od dana kad dođemo na ovaj svijet, samo ga nismo svjesni.
Danas, na ovaj dan, na tužnu obljetnicu, razmišljam o lijepim stvarima. Istina, pobjegne mi pokoja suza, teško je to spriječiti, ali sječat ću se svih onih lijepih stvari, tebi u čast. I danas ću uzeti valjak i boju u ruke da završim Juniorovu sobu, tebi na ponos, a njemu na veselje. Snivaj mi mirno i zagrlli svoju dragu....znam da bdijete nad nama i ne brini zbog suza....ta tuga što blista u njima ima odsjaj ljubavi.
- 08:07 - Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.

    ( vlč. Zlatko Sudac)