Jučer sam posjetila tihi dom u kojem sada snivaš, zajedno sa svojom dragom eto, već punu godinu dana. Počistila sam vam malo, ukrasila cvijećem i upalila luč. Bilo mi je milo popričati sa vama, pustiti suzu da oplahne bol zbog rastanka. Bol koja nije nestala, malo se uspavala pod naletom nekih aktivnosti koje nas nužno pritisnu. Danas, na taj tužni dan, moje su misli posvećene tebi. Sjećanja na one zadnje mjesece tvoga života oživljavaju i otvaraju neke rane, za koje sam mislila da zarastaju mnogo brže. Obećanja koja u srce urežemo, poneseni tugom i pogledom na patnju najmilijih, vrijeme nekako potisne u stranu. Kao da zaboravimo na njih, a onda kad ih sjećanja izvuku iz zapećka, zapljusne nas val srama, jer nismo ih baš ispunili onako kako smo željeli. Jesmo li ih davali olako ili samo prolazimo razdoblje zacjeljenja i oporavka od boli i gubitka, to će pokazati vrijeme.
Godina već prođe, a kao da je bilo jučer. Bitka koju si vodio sa teškom bolesti iscrpila je tvoje tijelo, zamutila svijest, ali volja....volja je bila ono što te držalo. Kad se prisjetim te snage u tvojim rukama, koje kao da nisu pratile tempo izmučenog tijela. Kao da si se njima grčevito držao života.... one su zadnje priznale poraz. Tek nakon što je svećenik tvome tijelu i duši dao posljednje pomazanje, tek tada su se umirile i polako, kao da se nježno opraštaju od svega što si volio, ispustile nit života. Života koji nije bio lak i u kojem si doživio više boli nego sreće. Života kroz koji si se probijao tim svojim snažnim rukama, pošteno i skromno. Života u kojem nije teklo med i mlijeko, ali je bio častan i savjestan. I nije važno što si uz svoja znanja, inteligenciju, talente i elokventnost možda mogao živjeti drugačije, biti uspješniji, imati više.....Nije važno što si mogao biti, važno je da si bio jedini otac kojeg sam imala i voljela. Važno je da si me volio i da sam toga ipak bila svjesna. Važno je da si ostao do samoga kraja u svome domu i sa ovoga svijeta otišao u krugu svoje obitelji.
Nadam se da ću i dalje opravdavati sve ono zbog čega si se ponosio za života. Koliko god brižljivo skrivao osjećaje, u čemu si bio majstor, ponos ti se ispisivao na licu nakon svakog našeg uspjeha. Kad smo kupili kuću na selu, auto, savili gnijezdo, kad sam položila vozački,kako smo odgajali našeg ptića....Na njega si bio uvijek posebno ponosan. Mada je bilo razdoblja u mome životu kad sam sumnjala u to da sam te razočarala, danas sam sigurna da nije tako. Bio bi ponosan i na ovaj moj blog, koji je nastao nedugo nakon tvog odlaska. Nastao je kao spomen na tebe i donio mi je mnogo veselja i dragih blogoprijatelja.
Toliko sam toga naučila od tebe. Od tog da se smeće ne baca uokolo, pa ako i nemaš koš u blizini, stavi papirić u džep i baci ga kod kuće u kantu. Pa i ono kako se nikada ne smije trčati sa rukama u džepovima ili ono kako ulaziti u zavoj i na pola dodati gas.....Kako si samo bio zadovoljan kad se pokazalo da imam dara za vožnju poput tebe, mada sam već imala dosta godinica kad sam krenula u auto-školu. Bio si najbolji suvozač na svijetu, a ja sam se tako bojala u početku da ću te iznevjeriti. Da ćeš mi prigovarati.....Naučila sam od tebe puno i o umjetnosti, kulturi, izražavanju....Nisam bila često niti svjesna kakvo si mi bogatstvo ostavio u naslijeđe....danas to znam. Hvala ti na tome, mada se nekad činilo da to ne cijenim.
Znaš, teško je djetetu kad roditelji prestanu biti božanstva. Kad u neko doba odrastanja shvatimo da su ljudi od krvi i mesa. Da imaju svoje mane i slabosti. Tada se od zaslijepljenih obožavatelja preobrazimo u najokrutnije kritičare.....sve dok, jednoga dana i sami ne postanemo roditelji. To nam otvori oči....tada shvatimo kako je teško biti roditelj i kako je lako pogriješiti. Kako i onda, kada ti se čini da činiš dobro, može nešto krenuti krivo, a da nemaš pojma ni gdje ni kada. Rizik života je to, koji prihvaćamo od dana kad dođemo na ovaj svijet, samo ga nismo svjesni.
Danas, na ovaj dan, na tužnu obljetnicu, razmišljam o lijepim stvarima. Istina, pobjegne mi pokoja suza, teško je to spriječiti, ali sječat ću se svih onih lijepih stvari, tebi u čast. I danas ću uzeti valjak i boju u ruke da završim Juniorovu sobu, tebi na ponos, a njemu na veselje. Snivaj mi mirno i zagrlli svoju dragu....znam da bdijete nad nama i ne brini zbog suza....ta tuga što blista u njima ima odsjaj ljubavi.
Post je objavljen 12.10.2011. u 08:07 sati.