utorak, 29.05.2007.

...LAŽEŠ...

Bitno nije. Dosada i čemer. Kristali jada. Možda bih trebala, a možda ne. Tišina me tišti. Ozračje ustajalosti bola. Suvišni komentari i upadice. Loše odglumljeno žaljenje i suosjećanje. Laži, same laži. LAŽEŠ. I poljupcima lažeš. Plaši me, bojim se jer ne vidim. Slijepa sam za tvoje oči. Mizerna u vlastitim. Osjećam da lažeš. Ne moraš govoriti. Čujem kako dišeš. Promijenio si se. LAŽEŠ. Znam te. Ostali možda i povjeruju. Ja neću! Ne želim! ... popuštam...tvoji mramorni poljupci tope kamen...i znam da je lažno...ipak, suvišna sam sama sebi. Često bježim od misli. Pokušavam se uspeti na previsoki zid, posrćem u blatu...i misli me dostignu...ti...i samo ti...iz mora ljubavi bacio si najmanju kap. Pa zar samo to? Ne vrijedim više?...
Bitno nije. Utrka s vremenom. Zaboravljam što zapravo želim. Ne znam. Ništa više ne znam. Sebična sam, daj još par kapi...daj...
A bitno nije...

petak, 25.05.2007.

"...da su nas braća izdala..."

Prvi put u životu da sam se osjećala dijelom svog šugavog razreda je bilo jučer, kad smo svi zajedno pobjegli sa sedmog sata. Pardon, ispričavam se. NE SVI. Svi osim osobe Žnj. To je ona ista osoba iz posta "Opet živčana". Naime, osoba Žnj je bila u sukobu sa samom sobom i svojom savješću u odluci koja joj je promijenila život. Ona je kao zadnje izdajničko govno izašla sa svima nama iz škole, razišli smo se (jer smo se opet svađali gdje ćemo ići, pa smo na kraju svi otišli svojim putem...koji kolektiv...), ali ona se VRATILA u školu. Stala pred vrata od zbornice i ČEKALA profesoricu. Kad je ona izašla rekla joj je da smo mi svi markirali ali ona nije imala srca pobjeći s nama i imala je grižnju savjest. Bilo joj je teško ostaviti nju jadnu u neznanju kao ona ne bi skužila da smo mi pobjegli.... da skratim: ona je izašla s nama, usrala se i na pola puta okrenula i otišla natrag u školu! S tim da nikome ništa nije rekla. Da nam je rekla, bar bi se pola nas vratilo s njom u školu (za dečke čisto sumnjam...oni su već od prvog sata osjetili miris pive pa ih je to bacilo u trans i jedva su dočekali zadnji sat..). Ovako je ispala najveći izdajnik od vremena Vidcunda Quislinga i Jude. Eto. Kad već nismo da sad uspjeli biti kolektiv i zajednica ona nas je sad spojila i zabetonirala naše labave veze i sad smo svi zajedno protiv nje!! Ha ha ha ha haaaa... ak već u ničemu drugom ne štimamo, podržavamo se u tome da nju podjebavamo i svi smo zajedno u tome... Naš stari razredni moto je bio "Važno je da smo mi svi zajedno", sad je "Dođoh, otišah i vratih se!"...jebena katastrofa. Baš nas je izdala. To je pretužno. I najveći štreberi i protivnici bježanja pobjegli su i nisu se ustrtarili. Ma znala sam ja da to predobro zvuči da bi bilo istinito. I to nije sve. Ne, ne. Ona se nakon svega ponovno vratila u kafić gdje je bila velika većina razreda i ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Iako bi o tome koliko smo svi razočarani mogla pisati i pričati danima (a stvarno bi mogla...) smatram da je ovo i više nego dovoljno jer za njju više riječi nemam. I samo još par riječi za kraj : "VRATIJA SE ŠIME..."

ponedjeljak, 21.05.2007.

Jednostavno ja

Čitam ja danas o borderline sindromu (osoba oboljela od sindroma se osjeća živom samo kad si nanosi bol i neprestano pomišlja na samoubojstvo, tj. graničnog poremećaja osobnosti, većinom su oboljeli tinejdžeri). Osobe pate od čestih promjena raspoloženja, doživljavaju sebe drukčijima od okoline, osjećaju unutarnju prazninu i razmišljaju o samoubojstvu. Česti su i napadaji depresije koji tjeraju na samoozljeđivanje s kojim dolazi osjećaj olakšanja. I onda se zapitam: što se to sa mnom događa? Prije dvije godine, u prvom srednjem imala sam velikih psihičkih problema koji su se odrazili i na fizičko zdravlje. Prečeste depresije, samoozljeđivanje (ne tako teško, ali opet s posljedicama), neizmjerna želja za samoubojstvom, odvratan osjećaj unutarnjeg raspadanja i ogromne praznine. Gadila sam se sama sebi. Neprestane promjene raspoloženja koje su i meni išle na živce a kamoli drugima u mojoj okolini. Ja sam za njih bila dramatičar i živčarka. I nitko nije znao kolike ja zapravo probleme i razilaženja u sebi nosim. Moj najveći problem je što ja izvrsno dobro glumim. I skoro nitko nije primjećivao ogromne promjene koje su se sa mnom događale. Možda je to i bio dio puberteta, promjene- osnovna srednja škola i sve zajedno. Ni sama ne znam kako i kad je počelo, ustvari znam. Sve je počelo od njega. On me je natjerao na odrastanje. Nesvjesno, pretvorio me iz naivnog i glupavog djeteta u ogorčenu i opreznu "ženu". Ne znam kada je prestalo. Doduše nije prestalo, još uvijek traje. Jedina promjena je da više ne glumim. Možda mi je tako i lakše. Ali opet sam zatvorena, koliko god se činila otvorenom; komunikativnom, veselom- šaljivom i napadnom, ja sam užasno zatvorena. Nije mi to problem priznati. Mogu ja pričati s drugima o svojim problemima. Moj problem je što najbitnije prešutim i skupljam u sebi, te analiziram, analiziram, analiziram i tako u nedogled. I onda samo jednog trenutka puknem. Želim se promjeniti. Toliko to jako želim da je nemoguće. Mnogi koji me jako dobro poznaju a ovo će pročitati zapravo ne znaju pojedinosti koje me čine ovakvom. Čudnom. Prošle su tri godine. Promjenila sam se. Nabolje ili nagore- teško je znati. Znam samo da se sama sebi baš i previše ne sviđam. Nije to pubertet ni ne znam ni ja više što, to sam jednostavno ja. Pomaknuta i drugačija od svih. Donekle mi je to i drago. Nije mi jedino drago što sam prerano odrasla. Što nisam uživala u najljepšim danima i godinama svog djetinjstva. Žao mi je kad se osvrnem i pogledam u prošlost i vidim jedino brigu, tugu, bol, suze, osudu, izdaju i iznemoglost. Možda me je sve to učinilo ovakvom kakva jesam sad, možda ću zbog toga postati "bolja" osoba. Ne znam. Znam samo da ne osjećam ništa. Tupa sam i prazna. Ni sama ne znam što želim. Ne sažaljevam se, niti to tražim od drugih, dapače to mi se gadi. Ja sam samo realna i vidim se onako kakva jesam u vlastitim očima.

nedjelja, 20.05.2007.

Ponosna i nesretna

Ponosna i razočarana. Po ne znam ni ja više koji put. Opet me je preksinoć razočarao. D………….., a tko drugi. "Bok B…………" "Bok" i tako, šta ima ništa, kak si "Savršeno" kaže on meni. Pa mislim si ja, lijepo, super za tebe. Gleda on mene, ja njega, kao ono sve nešto iščekujemo jedno od drugog, a nitko ništa ne poduzima. Koji kretenizam. Gledam ja tako njega dok on grize nokte. Mislim si ja "Otkad on to grize nokte? Možda ga je nervoza uhvatila, tko će ga znati". Pričao je s M………….., činilo se o nekoj ozbiljnoj temi. Moš' mislit. Koji kreten. On misli da svaki put mene može tako zajebat i sjebat. Pa donekle i dobro misli, ali ovaj put B………….. stoji na svome. Stojim čvrsto na posljednjoj odluci koju ću ikad donijeti u vezi njega. Preksinoć, dok sam išla kući i smrzavala se, što od hladnoće i magle, što od bijesa i ogorčenosti, stavila sam veliku crnu toču na i. Itekako da će i dalje postojati u mome životu, ali više mi neće biti u glavi, već u srcu (a to za mene stvarno puno znači, tj. stvarno puno mi treba da prestanem razmišljati o nečemu). Možda nikad više nikog neću voljeti kao što sam njega, tj. kao što ga volim, ali bar neću ni toliko ustrajati u tome. Možda je on stvarno jedini, ali bit će i posljednji. Ne želim više nadati se uzalud. Teško mi je podnijeti to sve kad mi on jedan dan kaže jedno a onda drugi dan sve to padne u zaborav. Znam da je sjeban, ali ni moj život nije bajka. Sjebana sam i ja. Svi smo. Pa šta onda? Živimo. On izgleda živi od sažaljenja. Meni sažaljenje ne treba. Nenormalno mi je teško nositi se s tim. Ne mogu to ni opisati. S njim sam provela najljepšu noć u svome životu. Kad sam se sljedeće jutro probudila bila sam uvjerena da sam sve to sanjala. I onda, nekoliko dana sve super, jednog dana ------------------------------ništa. Odjednom je sve prestalo. Zašto svaki put kad mi sve bude super, kad ja sve u svojoj preopterećenoj glavi složim on dođe i sve poremeti. Zašto baš sad, kad ne mislim na njega, kad mi je sve savršeno, on mora sve sjebati? Zašto sam ja uvijek ta glupača koja sve povjeruje? Iako sam se opekla već 500 puta, iako znam da će boljeti još više nego prije. Znala sam da će ovaj put biti zadnji, znala sam. Toliko mi je puta odgrizao komadić srca da ga skoro više i nemam. Krvarim. Raskidao me je kako on to najbolje zna. Razapeo me je i ostavio na križu. Na križu nepovjerenja i izdaje. Pribijena olovnim čavlima njegove ljubavi.

srijeda, 09.05.2007.

Cvjetovi bola

Razapeta kao Baudelaire između vječne težnje k idealu a odlasku i prepuštanju zlu, ostajem sama, sa suzama u krvavim očima, sama, ogorčena od čekanja boljeg sutra. Tjeskoba i ideal; bol i radost, sretna i razočarana. Prepuštena letenju u okovima i prisiljenu slijetanju na šugavi potonuli brod. Prepuštena sebi i vlastitome zlu. Vlastitome bolu, izmišljenim idealima i kretenskim ciljevima dobrote i pažnje. Dobrote bola. Dajem već ispražnjeno srce dobrote, kidaju mi se udovi od bola; a pomoći si ne mogu. Ostavljena u praznini i čežnji za cvjetovima. Od predebeli zid odbija se čežnja i vraća se neprekinuta bol. Od čovjeka postala sam duh. Prozirna od križa svakodnevice koji nosim na leđima. Mog osobnog križa. Pognuta od težine pogleda. Od čovjeka do pakla.
Savršenstvo. Najodvratnija riječ koja postoji. Nisam savršena. Nisam savršena. Nikada i nisam željela biti ono što nisam. Zašto me uvjeravate u ono što nije istina? Savršenstvo. Gadi mi se praznina te riječi. Razmišljam dok kao pčela radnik stupam u boj da obranim svoj dom, svoju slobodu, prava, stupam u boj ne znajući za onu mržnju u očima neprijatelja, ne znajući za onaj vječni razdirući nemir pakla u koji svi odlazimo. Padamo, jedan po jedan, dobri i zli, s okovima i bez okova. Možemo li se boriti da spasimo svoj dom? Možemo li se boriti da spasimo svoje duše? I dalje marširamo bez poveza na očima, prvi put vidimo okrutnost svijeta. "Borit ćemo se do smrti!" Slušamo naredbe kraljice. Zaštitimo roj od neprijatelja. Samo naprijed, zažmirite da ne vidite bol i ne osjetite svoju nepostojeću ulogu u hordi. Može li Bog, negdje gore iznad, oprostiti to što smo učinili? Znamo za "neprijatelje", čuli smo negdje za njih, predajte se sad dok niste osjetili naše žalce. Oni su prepuni otrova, nagrizaju i nas, i mene, nebitnu pčelu u nepreglednom roju. Marširajmo, unesrećimo sebe, osigurajmo si kartu za pakao. Ulaznice se sad prebrzo dijele, požuri dok ih još ima. Koga briga za bol? Spasit ćemo kraljicu. Iako ona nikad nije čula za nas. Ni groba nemamo. Spomen se briše. Nemamo ni imena. Imamo samo žalce, jednu jedinu priliku za junaštvo. Trenutno junaštvo, junaštvo koje se prebrzo zaboravlja. Obrani svoju dušu i umri. Naciljaj dobro, drugu priliku nećeš dobiti. Umiremo u bolu, mi pčele radnici, najbrojniji i najzanemareniji članovi ovog poremećenog društva. Umiremo i nitko ne zna za nas. Ne znaju ni našu brojnost. Savršenstvo. Hijerarhija je tako savršena. Svatko zna što radi. Mi radimo, borimo se i umiremo. Umiremo u zaboravu. Sve je bilo tako savršeno dok smo letjeli oko cvjetova, izvora dobra, ideala, životne hrane. Umirem zbog cvjetova, u bolu, odlazim u pakao i opet sam sama. Bili su to i ostali cvjetovi zla i bola koji su neophodni za naš opstanak i našu smrt.
Umirući tješim se. Nije sve tako crno. Sivo je.

nedjelja, 06.05.2007.

Razočarana i sretna

Razočarana i sretna
Iz dubina očaja
Vratila sam sjetu.
Suze
Iz grobnica svjetla
Tamo
gdje gorak miris kajanja
pluta kroz sivilo
sjećaju se ljepote.

Razočarana i sretna
U jamu sjete
Zakopala sam očaj.
Suze
Kroz beskrajne godine
Tu
Gdje čuti ne smijem
A vidjeti ne mogu
ljubomoru nataknule.

Cijeli svijet
Zastao pred vidikom
nepokretna kao kip
slutim žalost.
Tjeskoba zaposjela
Život u kipu
Razočarana ostade
Vidika lišena
Sretna nisam.

srijeda, 02.05.2007.

Njemu...

Sreća je, kao što je to kod mene i uobičajeno, opet vrlo brzo nestala. I nisam zaljubljena. To je bilo zatišje pred tihu bol, ponovnu rezignaciju. A šta sad... pa naravno ništa...
Ove dvije pjesme su u potpunosti posvećene Njemu, jedinom, koji ovo nikad pročitati neće, niti će ikada saznati. Svaka riječ, zarez i točka, razmak sve je u potpunosti posvećeno njemu. Pjesme su cmizdrave i cmakave, i inače mi se gade, al eto sad sam u takvoj nekoj fazi...nemojte mi zamjeriti...

***Znaj voljela sam te (Jedini ) - Vesna Pisarović***

Jednom kad sunce zaboravi
na nas JEDINI
kada u magli sve nestane
i ja JEDINI
znam tražit ćeš tad
u meni spas vjeruj mi
al umjesto lica mog vidjet ćeš samo sjenu.

Znaj voljela sam te
i bio mi si JEDINI
i drugog nisam znala
samo ti
samo ti
moj JEDINI.

Naš život se mijenja
i mijenja se svijet JEDINI
rastemo mi
rastemo
ko što voljeh te tad
voli te druga JEDINI
al jednom će sunce i meni zasjati...

Znaj voljela sam te...


***Svrha ljubavi - Vesna Pisarović***

S tobom sam
jednog jutra zaspala
i nisam se još probudila
čujem djecu na polju
neku davnu muziku
i polako vrijeme vraća se
tvoje usne opet ljube me
ja još vidim te
u svakom licu prelijepom
i svaka ulica na tvoju podsjeća
i svaka ljubav mi na tebe miriše
i ako ne znam da me čuješ sada
pitam te:

"Šta je svrha ljubavi kad tako boli?
Zašto srce slomi se kad stvarno voli?"
Izgubila sam sav svoj svijet
al i dalje pitam se
šta je svrha ljubavi kad nemam te?

Još uvijek sama sam
jednak mi je svaki dan
s tobom ustajem
i opet upadam u san
čini se živim kao i prije
a unutra umirem
jer oko što me voljelo
zauvijek se zatvorilo
ja još vidim te
u svakom licu prelijepom
i svaka ulica na tvoju podsjeća
i svaka ljubav mi na tebe miriše
i ako ne znam da me čuješ sada
pitam te:

"Šta je svrha ljubavi kad tako boli?
Zašto srce slomi se kad stvarno voli?"
Izgubila sam sav svoj svijet
al i dalje pitam se
šta je svrha ljubavi kad nemam te?