Razapeta kao Baudelaire između vječne težnje k idealu a odlasku i prepuštanju zlu, ostajem sama, sa suzama u krvavim očima, sama, ogorčena od čekanja boljeg sutra. Tjeskoba i ideal; bol i radost, sretna i razočarana. Prepuštena letenju u okovima i prisiljenu slijetanju na šugavi potonuli brod. Prepuštena sebi i vlastitome zlu. Vlastitome bolu, izmišljenim idealima i kretenskim ciljevima dobrote i pažnje. Dobrote bola. Dajem već ispražnjeno srce dobrote, kidaju mi se udovi od bola; a pomoći si ne mogu. Ostavljena u praznini i čežnji za cvjetovima. Od predebeli zid odbija se čežnja i vraća se neprekinuta bol. Od čovjeka postala sam duh. Prozirna od križa svakodnevice koji nosim na leđima. Mog osobnog križa. Pognuta od težine pogleda. Od čovjeka do pakla.
Savršenstvo. Najodvratnija riječ koja postoji. Nisam savršena. Nisam savršena. Nikada i nisam željela biti ono što nisam. Zašto me uvjeravate u ono što nije istina? Savršenstvo. Gadi mi se praznina te riječi. Razmišljam dok kao pčela radnik stupam u boj da obranim svoj dom, svoju slobodu, prava, stupam u boj ne znajući za onu mržnju u očima neprijatelja, ne znajući za onaj vječni razdirući nemir pakla u koji svi odlazimo. Padamo, jedan po jedan, dobri i zli, s okovima i bez okova. Možemo li se boriti da spasimo svoj dom? Možemo li se boriti da spasimo svoje duše? I dalje marširamo bez poveza na očima, prvi put vidimo okrutnost svijeta. "Borit ćemo se do smrti!" Slušamo naredbe kraljice. Zaštitimo roj od neprijatelja. Samo naprijed, zažmirite da ne vidite bol i ne osjetite svoju nepostojeću ulogu u hordi. Može li Bog, negdje gore iznad, oprostiti to što smo učinili? Znamo za "neprijatelje", čuli smo negdje za njih, predajte se sad dok niste osjetili naše žalce. Oni su prepuni otrova, nagrizaju i nas, i mene, nebitnu pčelu u nepreglednom roju. Marširajmo, unesrećimo sebe, osigurajmo si kartu za pakao. Ulaznice se sad prebrzo dijele, požuri dok ih još ima. Koga briga za bol? Spasit ćemo kraljicu. Iako ona nikad nije čula za nas. Ni groba nemamo. Spomen se briše. Nemamo ni imena. Imamo samo žalce, jednu jedinu priliku za junaštvo. Trenutno junaštvo, junaštvo koje se prebrzo zaboravlja. Obrani svoju dušu i umri. Naciljaj dobro, drugu priliku nećeš dobiti. Umiremo u bolu, mi pčele radnici, najbrojniji i najzanemareniji članovi ovog poremećenog društva. Umiremo i nitko ne zna za nas. Ne znaju ni našu brojnost. Savršenstvo. Hijerarhija je tako savršena. Svatko zna što radi. Mi radimo, borimo se i umiremo. Umiremo u zaboravu. Sve je bilo tako savršeno dok smo letjeli oko cvjetova, izvora dobra, ideala, životne hrane. Umirem zbog cvjetova, u bolu, odlazim u pakao i opet sam sama. Bili su to i ostali cvjetovi zla i bola koji su neophodni za naš opstanak i našu smrt.
Umirući tješim se. Nije sve tako crno. Sivo je.
Post je objavljen 09.05.2007. u 10:32 sati.