ponedjeljak, 21.05.2007.

Jednostavno ja

Čitam ja danas o borderline sindromu (osoba oboljela od sindroma se osjeća živom samo kad si nanosi bol i neprestano pomišlja na samoubojstvo, tj. graničnog poremećaja osobnosti, većinom su oboljeli tinejdžeri). Osobe pate od čestih promjena raspoloženja, doživljavaju sebe drukčijima od okoline, osjećaju unutarnju prazninu i razmišljaju o samoubojstvu. Česti su i napadaji depresije koji tjeraju na samoozljeđivanje s kojim dolazi osjećaj olakšanja. I onda se zapitam: što se to sa mnom događa? Prije dvije godine, u prvom srednjem imala sam velikih psihičkih problema koji su se odrazili i na fizičko zdravlje. Prečeste depresije, samoozljeđivanje (ne tako teško, ali opet s posljedicama), neizmjerna želja za samoubojstvom, odvratan osjećaj unutarnjeg raspadanja i ogromne praznine. Gadila sam se sama sebi. Neprestane promjene raspoloženja koje su i meni išle na živce a kamoli drugima u mojoj okolini. Ja sam za njih bila dramatičar i živčarka. I nitko nije znao kolike ja zapravo probleme i razilaženja u sebi nosim. Moj najveći problem je što ja izvrsno dobro glumim. I skoro nitko nije primjećivao ogromne promjene koje su se sa mnom događale. Možda je to i bio dio puberteta, promjene- osnovna srednja škola i sve zajedno. Ni sama ne znam kako i kad je počelo, ustvari znam. Sve je počelo od njega. On me je natjerao na odrastanje. Nesvjesno, pretvorio me iz naivnog i glupavog djeteta u ogorčenu i opreznu "ženu". Ne znam kada je prestalo. Doduše nije prestalo, još uvijek traje. Jedina promjena je da više ne glumim. Možda mi je tako i lakše. Ali opet sam zatvorena, koliko god se činila otvorenom; komunikativnom, veselom- šaljivom i napadnom, ja sam užasno zatvorena. Nije mi to problem priznati. Mogu ja pričati s drugima o svojim problemima. Moj problem je što najbitnije prešutim i skupljam u sebi, te analiziram, analiziram, analiziram i tako u nedogled. I onda samo jednog trenutka puknem. Želim se promjeniti. Toliko to jako želim da je nemoguće. Mnogi koji me jako dobro poznaju a ovo će pročitati zapravo ne znaju pojedinosti koje me čine ovakvom. Čudnom. Prošle su tri godine. Promjenila sam se. Nabolje ili nagore- teško je znati. Znam samo da se sama sebi baš i previše ne sviđam. Nije to pubertet ni ne znam ni ja više što, to sam jednostavno ja. Pomaknuta i drugačija od svih. Donekle mi je to i drago. Nije mi jedino drago što sam prerano odrasla. Što nisam uživala u najljepšim danima i godinama svog djetinjstva. Žao mi je kad se osvrnem i pogledam u prošlost i vidim jedino brigu, tugu, bol, suze, osudu, izdaju i iznemoglost. Možda me je sve to učinilo ovakvom kakva jesam sad, možda ću zbog toga postati "bolja" osoba. Ne znam. Znam samo da ne osjećam ništa. Tupa sam i prazna. Ni sama ne znam što želim. Ne sažaljevam se, niti to tražim od drugih, dapače to mi se gadi. Ja sam samo realna i vidim se onako kakva jesam u vlastitim očima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.