Štrumpf!
14.08.2011., nedjelja
Moj brat Ivan, nije sa Kupresa....
 Početkom vrućih ili kišnih kolovoških dana, svake godine na jednom „mitskom, povijesnom, sudbonosnom mjestu“, dio hrvatskog puka dolazi u jedno malo selo u kršu Dalmatinske Zagore slaviti Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Naime, tamo je svoj ratni i glazbeni put počeo jedan pjevač, poznat kao Thompson, koji je volio da ratuje s tim oružjem pod barjakom hrvatskim. Ako je nadimak za oružje Thomspon, „Tommy Gun“, mi ćemo našeg „pevača“ nazvati(dakako za naše interne blogerske potrebe) Tomica-Strojnica, onako po naški. Selo Čavoglave je opjevano sa strane Tomice-Strojnice u njegovoj jednoj pjesmi koja ga je lansirala u estradno nebo između pjevačica-prostitutki, pjevača-alkosa, drogeraša, obiteljskih nasilnika, i inih zvjezdica. Još je veća slava svih Čavoglavaca( i koji se tako osjećaju), što to strateški vojno nevažno selo, nije palo u ruke „srpskoj bandi“, nego je kao što pjesma kaže, ostalo netaknuto sa strane bradatih spodoba. Slilo se tog vrućeg petog kolovoza, sva sila „kršćanske“ hrvatske omladine i onih malo starijih sa debelim vojnim mirovinama(gore, nego solunjaštvo) u to malo selce koja želi da dostigne ravnogorašku slavu. Em, Ravnu Goru i Čavoglave veže dosta sličnosti. I jedno i drugo mjesto( i to mitska), veže rat kada je sudbina htjela da u jednom slučaju čiča Draža tamo se odluči popišati, a u drugom da dugokosi konobar, malo pjeva, malo „ratuje“, te malo konobari, te slučajno napiše ustaško-šovinističku pjesmu koja slavi domobransku kamu. Na tim mjestima i nalazimo crkve, jednu katoličku(i to rimokatoličku) i jednu pravoslavnu, koja služe da pojačaju kroz svoje poganske izričaje nacionalističke strasti, te da se rulja lakše raspali za zločinstvo. Imaju svoje pjesme i jedni drugi, imaju svoju slavnu istoriju ili povijest, svojim dolaskom počaste ih velikocrkveni dostojnici, te imaju sličnu crnu obleku. Tako četnici nose svoje lijepa pokrivala za glavu, ali ovi naše ustaše su morali da budu malo vaspitovani sa strane policije, jer su nosili svojedobno one ustaške kape, kao i njihovi djedovi, ali mi smo ipak bliže Europi, nego bizantska Srbija, pa eto kod nas ne mogu proći moda koja promiče zločine. Ali ove godine, nema slova U na čelima mladih rasnih hrvatskih izdanaka, nego eto oni počeli da nose crne beretke sa šahovnicom koja mora da ima prvo početno belo polje, da ne bi bila crveno, jer to su nam valjda nametnuli komunjare i ine sotonjare. Tako da ovu mladu hrvatsku vrlu katoličku mladež možemo zvati crnobertaškom-čavoglavskom armadom. Ah, da vas Paraga vidi, al' bi mu srce zaigralo.... .....naime što me muči kod MP-TommyGun-a, ili kako bi mi ponaški rekli Tomica-strojnica(znam, znam ne ide mi baš vojna terminologija, postoje razlike kod vrsta oružja, ali ih ja ne znam, jer me oružje odbija, a i ja njega odbijam sa gnušanjem, jer više volim nenasilje i mirotvorstvo.....)?? Muči me to što se olako prelazi preko njegove veze(Tomice od strašne Strojnice) i kršćanstva. Taj glazbenik(iliti muzičar, ako vam je draže) i vesela družina koja mu vodi kompletni projekt od njega je stvorila famoznu ikonu obrane „svetih vrijednosti“ kao što su Bog, mitska država i idealna zajednica kao što je obitelj, a sve to na osnovu teologije nacionalizma(iliti političkog katolicizma) koja je karakteristična za postkomunističke države. Njegovo spajanje lika i glazbenog opusa sa kršćanstvom, daje nakaradnu sliku vjere koja je utemeljena na Učiteljevom nauku, te koja malo ima veze sa njegovom verzijom kršćanstva, koja uvelike iskorištava to kršćanstvo, za svoje jeftine ljudske interese i radi od njega ideologiju koja ima za cilj koristi ovozemaljskim(političkim i inim) interesima. Isus nije bio Hrvat, on je došao svim ljudima, te nije po onoj legendi kada je Bog dijelio zemlje narodima, te Hrvat zakasni na podjelu, dao njima zemlju koja je ostavio sebi. Nadalje, korištenje vizualnih simbola kršćanstva kao što je križ u nekakve scenske svrhe opet je kič i nakarada, koja se pretvara u lakrdiju, gdje krunica obješena oko mača zabijenog u zemlju, treba predstavljati mir(oh, koje li ludosti...?!) po riječima tog Tomice-Strojnice kojeg još štoviše podržavaju intelektualci i crkveni vjerodostojnici. ...analizirajući dalje njegovo djelovanje, vide se po njegovim tekstovima da stalno spaja nekakvu idealnu prošlost koja je izgubljena tražeći ponovo u budućnosti „izgubljene rajeve“ velike i monolitne Države koja se prostire otprilike između nekakvih povijesnih granica koje opet netko ima u zadatak za ostvariti. Umjesto da mu je neki od njegovih intelektualca lijepo rekao da nema drugih rajeva, osim onih izgubljenih, kao što je lijepo rekao jedan Argentinac, on i dalje ide po svom, gledajući na Argentinu samo kao na moguću soluciju za bijeg preko Bare, ako mu ovdje opet na vlast u Domovini dođu mrski ideološki i svaki ini neprijatelji(bilo da su komunisti ili neki drugi), samo što mu u Argentini nema više Perona, kao što je bilo u doba kada je Ante(kojem prezime, valjda znate!!) bježao pred zasluženom kaznom od strane crvenih. U šifriranim porukama kroz tekstove šalje svojim sljedbenicima jasne signale na kojoj se strani on nalazi, bezobzira pošto danas „nije baš pogodno vrijeme za neke stvari“.Tako da se u njegovim pjevanima tekstovima može naći poruka o nekakvog dolasku „tisuću momaka“ na kupreško polje, misleći pritom na povijesno pamćenje iz drugog Velerata, kada su njegovi duhovni inspiratori imali okršaje sa mrskim neprijateljima, te on sada tu nanovo aludira na nužnost primorane osvete. Ili pak onaj tekst, gdje bi on sve dao da Domovinu vidi „ponosnu i lijepu kao u snovima“, mogu misliti kakve snove sanja o toj famoznoj Domovini, dok od njezinog naroda crpi posljednju kunu zgrćući sebi ovozemaljsko bogatstvo, a sve u suprotnosti kao Onaj na kojeg se neprestance poziva.... Zaključujući, može se reći da Tomica-Strojnica više voli Konstantina i njegove medvjeđe usluge kršćanstvu, nego Krista, kao uostalom i svi rimski katolici koji se nisu uspjeli uzdići iznad cezaropapizma i pogledati u pravom svjetlu poruke Evanđelja, te odbijajući u svakom pogledu zasade II. Vaticanuma, osim mise na nacionalnom jeziku i okretanje svećenika narodu, a da ne pobjegnu iz Crkve u druge crkve ili u ateizam ili tome slično. Tako da svi neprijatelji Crkve, ne mogu više naškoditi istoj, od onih koji se tokom povijesti i danas kite kršćanstvom u ime svojih sebičnih interesa. Nema veće perverzije od perverzne verzije življenja kršćanstva. |