Subota je. Samosvjesnošću seksualnog manijaka Speedy je svršio na Simonu Valli. U njegovoj maštariji bio je to doggiestyle u štali.

Ponedjeljak je. U subotu sam se našao sa Speedyjem. U potpunoj tajnosti predao sam mu snimljeni primjerak Salierijevog kultnog pornića gdje vehementni pastuh Roberto Malone u velikom stilu bambusa (nije biljka, već opis seksualnog općenja preuzet iz srpskog prijevoda priče "Zastave Vijetkonga" od Bukowskog) Simonu na klimavoj stolici uz uzglavlje njene bolesne bake. U trenutku prije velikog praska, on uzima sliku sa kantunala na kojoj se baka smiješi dok je bila mlada, te je predaje Simoni u ruke, a onda svrši po toj istoj slici.
Želite da vam prepričam ostatak filma? A ne, nema šanse, perverznjakuše i perverznjaci jedni!!!
Neću vam dalje pričati, niti ću vam reći kako se zove film i gdje ga skinuti. Sami se potrudite. Tko vas jebe! Ja sam svoj prvi "Vroči kaj" kupio mukotrpno stegnuvši remen tako da cijeli tjedan u školi nisam kupovao marendu. Tako i vi; ako stvarno želite doći do filma, onda ćete u tome i uspjeti. Sretno.

Ajmo sada malo na obitelj OZ. Gledali ste sigurno The Osbournes ili Dvornikove, ali ovi su daleko iznad njih, i nastupaju najčešće u mom servisu. To je tročlana obitelj koju sačinjavaju : gospodin Z, koji je dosta malen rastom; podsjeća na Asterixa, samo sa malo potkresanijim brkovima i frizurom. Gospođa S je crvenokosa sumoborka za dvije glave viša od njega, a D je njihov sin koji ima konjski osmijeh i tetovaže koje kao da je radio Zed u napadaju bijesa, te najviše nalikuje na Johnny Rottena u najboljim danima.
Navesti ću vam i razlog zašto ta obitelj često kod mene navraća. Gospon Z, u vrijeme dok žena spravlja objed, kukiča, ili gleda seriju "Sve će biti dobro", a dok njihov sin D snifa ljepilo, ili zabija čavle glavom u zid, pali svoj jebenoprokletodobar IBM stroj i sa ultraštrumpfastičnih 56 kbps ulijeće u bespuća interneta, pronalazi Cecu i baca drkicu na nju.
Kada zajebe stvar, onda pokupi ostale članove obitelji, pa poput Bundyjevih kreću na piknik do mog servisa gdje ih čekam razdragan ja.
Ali znate što; drag mi je taj mali brko jer mi je prizno da je na Cecu drko. Malo je tako iskrenih drkadžija. U današnje vrijeme iskrenost se tretira kao pomaknutost, tj. ludost.

Speedy mi reče da je neku večer zaboravio popiti tabletu. Ujutro je zaključio, zbrojivši neke pribrojnike, da je u mogućnosti zaspati bez pomoći supstanci za koje ga je njegova doktorica uvjerila kako ih mora piti cijeli život. Bio je jako ljut na nju. To će joj i reći idući put kada je vidi. Nadam se da će prije tog susreta ipak popiti tabletu.

E da, u subotu mi je drugar koji je zaboravio popiti tabletu spomenuo onaj film "Zapamtite Vukovar" što je igrao neki dan na televiziji. Pogledao ga je cijelog. Stvarno ne razumijem ljude koji mogu u cijelosti pogledati film "Zapamtite Vukovar". Mislim, jednom sam pogledao "Vukovar se vraća kući", što je bilo dovoljno da zbog jednog tako ljigavog filma imam veće trzavice u snu nego neki od preživjelih logoraša iz tog vremena. Ovaj sam pogledao desetak minuta, sasvim dovoljno da shvatim koliko je Hadžić loš redatelj. Mislim, četnike je prikazao kao šaljivdžije koji se zabavljaju, i kao u modernim video igricama kokaju sve koji su protiv otadžbine. Za razliku od četnika, hrvatske paćenike bezlične budale glume. Bolje bi bilo da su angažirali ljude iz šume.

Ima još jedna subotnja predivna Speedyjeva misao koju hvatam po sjećanju. Rekao je kako ljudi umiru prerano ili prekasno. Nitko da umre na vrijeme. Vođen tom mišlju, te poznavanjem lika i djela druga Tita, odlučio je o njemu napisati knjigu : "Tito – čovjek koji je umro prekasno".

I za kraj, sličica o starcu sa šeširom i oćalama koji je danas ušao u servis, nešto natucao na hrvatsko-njemačkom, te ostavio kod kolegice prazan toner nekog laserskog pisača rekavši da mu više nije potreban. Nije kupio novi, samo je odšetao.