Doći ću. Doći ću, kažem vam. Ništa spektakularno. Zašto dolazim?
Iskreno, želim uživo vidjeti, kada prođem naplatne kućice u Lučkom, je li dvorana kraju.

Sekundarni razlozi su Mogwai, Booksa, Interliber, Klovićevi. Ali ne nužno tim redoslijedom.

Iskreno, nekako me najviše privlači akcija "indie pajdaši vs čakovečki tamburaši" našeg dragog frenda Lutajućeg na štandu Celebera u petak popodne. Sve ostalo je trlja baba Local Area Network i slične pizdarije.

U subotu sam na Frogov nagovor pogledao Knocked Up i mogu vam reći da me film ugodno iznenadio. Ima jedna scena koja me se posebno dojmila; kratak razgovor oženjenog muškarca, čiji je brak zapao u krizu, sa mlađim muškarcem koji nije siguran želi li brak sa ženom kojoj je igrom slučaja (zanio se momak) napravio dijete (kasnije se happyendovski ispostavilo da je dijete napravio i za sebe).
Ovaj stariji promatra svoje dvoje djece kako trče i prstima probijaju balončiće od pjene. Zaželio je da bar jedan trenutak u svom životu vezan za bilo koju situaciju doživi ushit sličan njihovom.

Spominjem tu scenu s razlogom, jer sam točno prije godinu dana u ovo vrijeme stajao u Beču ispod bine i doživljavao točno takav ushit.

Ovakve pjesme godinama prolaze pored vas. Možda ih jednom naučite "slušati" na način kao što ja to činim. Laku noć drugari...