Lijepo je ovih dana buditi se u Govnolendu i uživati u ljepotama prirode, cvrkutu ptica, te u golišavim tjelesima studentica i vrlo uspješnih žena iz metropole i ostalih malih dalekih nepoznatih mjesta.
I uopće mi ne smeta što je navodnom zaslugom burzovnih mešetara cijena sirove nafte u svijetu vrtoglavo porasla. Nekako sam se prilagodio pa točim jeftinije gorivo sumnjive kvalitete tamo preko grane. Bijela kava isto poskupila...zaboli me kurac. Pit ću je i dalje u jednakoj količini dok god me ima, a kada više ne budem imao love opljačkat ću onu istu banku u kojoj su zli činovnici koristeći zle metode učinili da prijeđem u nedozvoljeni minus dvije kune i dvadeset lipa. No, prije nego se dogodi pljačka, neka se smrdljiva gamad zadovolji kratkom anegdotom o dobrosusjedskim odnosima koju mi je jednom ispričao stari :
"Dvojica susjeda neretvanskog kraja ne bi smatrali svrsishodnim onaj dan u kojem ljepota njihovih poremećenih umova ne bi dolazila do izražaja, pa evo primjera :
Mate, šta se idiš? Navrati u mene na pečenu kokoš, govno. Popit ćemo čašu vina, pišan ti se u nju..."

Ne znam jesam li vam ikada pričao kako radim u servisu računala i da je to jako zanimljiv i stresan posao. U moj servis dolaze simpatični ljudi, te oni drugi sa kojima imam ograničenu konverzaciju na dobar dan i doviđenja.
Siromašniji građani uglavnom kupuju bolja računala, dok me ovi malo imućniji prcaju sat-dva dok im ne izlistam sve moguće ponude, a onda se odluče da računalo ipak uzmu preko firme nekog poznanika koji čak i ne mora imati nikakve veze sa hadezeom.
Primjerice, ovi što imaju kuće sa bazenima radije bi kleknuli i glup-glup (taj rad), te progutali bjelančevine, nego što bi dali gotovinu, dok ljudi sa sela ništa ne pitaju već pošteno plate i bog te vidio.

Ispričavam se, upravo dok pišem post uočavam vijest kako je pobješnjeli pas priklao nedužnog starca koji ga je hranio u vrtu. Novinski izvori tvrde kako je pas iz jedne talijanske obitelji, te je ostavljen na čuvanje obitelji u Solinu. Ne bi me čudilo da je taj isti pas, prije dolaska u Italiju, odrastao u Hrvatskom zagorju, te da je u ratu često bio na prvoj crti bojišnice gdje je obolio od PTSP-a. Malo jest bizarno, ali sretan sam što se to nije dogodilo u mom kraju i što se nije dogodilo starcu koji svako dva-tri dana navrati kod nas u servis sa starim Alcatel mobitelom da mu netko naštima datum i vrijeme.

Uglavnom, na početku sam vam namjeravao pričati o sebi kao čovjeku koji je cijeli život ulagao u sebe; čitao knjige, gledao filmove, slušao glazbu...čak i u stan konstantno dovlačio najsofisticiraniju audio, video i satelitsku opremu, ali sve to kao da je bilo uzalud. Sada samo želim podignuti kredit koji neću moći vratiti, stari auto zamijeniti manje starim, te živjeti u miru i blagostanju sa ostalim turbo Hrvatinama.