Htio sam biti tvoj. Zauvijek.
Danas biti nečiji zauvijek ne znači ništa.
Nekada je značilo.
Nastavljamo sukob iz prošlog života. Ti si još uvijek žena, a ja muškarac.
Jednostavno me fascinira činjenica da smo nakon toliko tisućljeća još uvijek zajedno.
Nikada te nisam uspio mrziti do kraja. Nikada. Bog mi je svjedok. A pokušavao sam bezbroj puta.
Volim te i voljet ću te zauvijek, premda to u današnjem svijetu i onako ništa ne znači.

Vidio sam te danas. Plesala si bosa oko osamljenog hrasta u najljepšoj bijeloj vjenčanici koju je ovaj svijet vidio.
Ja sam putovao zajedno sa mostom iznad statične rijeke. U ustima sam imao nekakav plavi mentol bombon. Ispljunuo sam ga u statičnu rijeku. Rijeka se naglo pokrenula poprimivši nebesko plavu boju.
Most i ja nastavili smo kretanje prema izvoru rijeke promatrajući statične zelene oblake.

Nekada sam često išao u crkvu. Nemam pojma zašto. Tako su me valjda naučili.
Sjećam se vjeronauka kada sam imao desetak godina. Bio sam neiskvareno božje janje.
Pokušavali su me ugurati među mlade ministrante. Čak sam bio i u crkvenom zboru.
Ponosno sam isticao Bob Dylan-ovski glas. Nakon toga više nisam bio u crkvenom zboru.
U adolescentsko doba kosa mi je bila malo duža i masnija. Bilo je to vrijeme grunge-a.
Moja duža masna kosa nije bila razlog da zaobilazim crkvu tražeći Boga. Pokušavao sam ga pronaći tamo, ali jednostavno ga nije bilo. Imao sam osjećaj da je Bog svugdje osim u crkvi.
Vrijeme je prolazilo, a odgovora nije bilo.
Jedne nedjelje Bog je došao k meni sa namjerom da popijemo kavu zajedno. Taj događaj zbio se upravo pred crkvom.
Bog me zatekao u pozi vizualnog mačevanja sa nekim mladim fratrom koji je stajao u društvu zgodnih neiskvarenih curetaka.
Taj mladi fratar bio je uvjeren da sam ja kreten. U mislima sam ga barem stotinu puta pretukao, ali kada sam ugledao Boga predomislio sam se.
Nije vrijedan toga Strokewski. Pođimo na kavu. – reče Bog
Poslušao sam ga. Razdragan. Sretan. Bog je rekao moje ime.
Poznavao je sve moje grijehe i svejedno me volio. To mi je bilo jako čudno.
Pitao sam ga zašto više voli mene nego neke svoje predanije pastire. Umjesto da odgovori, ponudio mi je da na trenutak pogledam svijet njegovim očima.
Družeći se sa njim shvatio sam da volimo istu glazbu.
Da. Bog voli rock`n`roll.
Čak me upitao da mu posudim neke CD-ove za presnimiti. Poklonio sam mu ih od srca, ali i zbog uvjerenja da je pogrešno neovlašteno presnimavati autorska djela bez posebnog odobrenja samog autora ili matične izdavačke kuće.
Bog se nasmiješio. Malo se zacrvenio posramljen.
Tog popodneva Bog se malo duže zadržao kod mene. Prošlo je šesnaest sati i sunce je već zalazilo na horizontu. Postajalo je sve hladnije. Poklonio sam mu vunom postavljenu zimsku jaknu. Hladno je gore među zvijezdama.
Pazi kuda voziš. Najavili su kišu meteora noćas – rekao sam mu
Bez brige Strokewski. Čuvaj se. – rekao je zagrlivši me prije odlaska u nebo

Strokewski, sjećaš se ono kada sam ti nedavno na kavi u Sportskoj spominjao čudno stanje koje me obuzme? – pitao je Igy
U tom trenutku nije mi izgledao priseban. Bio je blijed poput krpe, a njegovo ozareno lice uporno je bilo uprto prema oltaru crkve.
Stajali smo sa desne strane blizu izlaza kod jedne od krstionica. A onda je počeo buncati riječi na nekom nepoznatom jeziku. To definitivno više nije bio Igy. Dosta kasnije spoznao sam da se u njemu u biti nastanio Ian Curtis.
Pogledao sam nakostriješene dlake na svojim rukama. Bio sam prestrašen tom nadnaravnom pojavom kao nikada prije.
Zahvatio sam u dlan koliko god je moglo stati krštene vode iz krstionice i zapljusnuo ga po zgrčenom licu. Stanje se nije promijenilo. Čak je bilo i gore. Počeo je ubrzanije treptati očima.
Svi nazočni u crkvi bili su okrenuti prema nama. Zgadila mi se takva vrsta publiciteta.
Zgrabio sam Igy-ja za ruku i izvukao ga van crkve prije nego je fratar koji je vodio misu uspio išta reći.
Igy dugo vremena nije htio pričati o tome. Ja ga nisam htio podsjećati. Ostavili smo tu crnu stvar da sniva duboko u našoj podsvijesti.
Nekoliko mjeseci kasnije Igy je ranije napustio odsluženje vojnog roka jer se crna stvar probudila iz dubokog sna.

Igy-jeva stara pravila je daleko najbolje baklave na balkanu. Ako mi ne vjerujete pitajte Speedy-ja. Jednom je pojeo sedamnaest baklava u pet minuta i umalo da nije umro.
Jebi ga. Ja i Igy zaboravili na njega.
Problem sa Speedy-jem je u tome što kad on nešto započne, onda se ne zna zaustaviti.
Te večeri smo se Igy i ja zabavljali oko gitare, a Speedy nije imao šta raditi pa je pojeo sve baklave sa stola. Da ih je bilo više, vjerojatno bi explodirao uzduž i poprijeko sobe.
Speedy nije pravi primjer vjernika. Nije umjeren u jelu i piću, dakle…tipični je antikrist.

Jednog popodneva odlučio sam svratiti do Igy-ja čuvši da nije dobro, a i sve se rjeđe viđamo u zadnje vrijeme.
U njegovoj sobi glazba se čula tako slabašno da je to izgledalo kao da je netko jastukom prekrio cd player i pokušava ga ugušiti.
Znaš kako izgledaš?! – rekao sam
Kako??
Tako da bi bez problema sa takvim licem upao na bilo koji party venecijanskog maskenbala.
Jebi se. – rekao je
Šarao sam pogledom po sobi. A onda sam na radnom stolu ugledao čašu vode i pokraj nje jednu duguljastu bijelu tabletu. Vratio sam pogled na Igy-ja.
Sjedio je na krevetu. Isprepleteni prsti ruku na vratu potiskivali su glavu među koljena.
Odšetao sam do prozora sobe. Htio sam pogledom ispratiti posljednji teretni vlak koji ide za Sarajevo.
Strokewski!!! – zaurlao je Igy
Skočio je sa kreveta i uhvatio me za lijevu nogu. Obuhvatio ju je čvrsto objema rukama, a onda zagrizao u predjelu lista poput pit-bula. Nije puštao. Udarao sam ga šakama po glavi ali i dalje ugriz nije popuštao.
Tek nakon par pokušaja uspio sam izvući nogu iz njegovih ralja.
Kada je ostao bez noge uhvatio se metalne šipke kreveta. Trzao se kao da prima učestale elektrošokove. Bilo je opasno približiti mu se jer se ritao nogama poput usplahirenog konja.
Nisam znao što činiti. Obuzela me nevjerojatna panika. Ušao sam totalno nepripremljen u ovakvu vrstu situacije. Znam samo da sam u tom trenutku poželio da njegova bol prestane.
Ali on se i dalje ritao.
Tada sam se sjetio mog junaštva na kolinju prije par godina. Junački sam držao zadnje noge svinje teške nekih sto i šezdeset kilograma dok joj je ujac taliban zabadao nož podno vrata.
To je bio prvi i zadnji put da sudjelujem u nekom ubojstvu.

Skočio sam na Igy-jeve noge. Brate, bile su teške. Tonama teške. Bile su željezne.
Nakon par pokušaja uspio sam ih imobilizirati. No, to nije trajalo dugo.
Igy je uspio izvući svoje desno kopito i zveknuti me ravno po sred čela. Udario sam glavom u ormarić pokraj kreveta. Zaspao sam neko vrijeme. Probudio sam se vani.
Ne, lažem. Probudio sam se unutra, ali je na plakatu koji sam prvo ugledao pisalo Outside. Bio je to plakat koji je promovirao Bowie-vu turneju sredinom devedesetih. Bowie mi se kesio u facu svojim ogromnim retuširanim bijelim zubima iz kojih je stršila ogromna cigara kubanka.
A onda sam ugledao Igy-ja kako sjedi na podu sobe leđima naslonjen na krevet. Bio je pri svijesti, ali vidno iscrpljen. Skrenuo je pogled prema meni.
Što ti radiš ovdje?? I zašto ležiš na podu?? – pitao je
Iskreno, obožavam ležati na podovima, a kako je kod mene velika buka svratio sam do tebe da odspavam par sati.
Seri, seri golube bijeli…hehehe. – reče veselo i ustade
Pružio mi je ruku.
Hvala dr. Džekil – rekoh
Popili smo jedan multivitaminski sok da nam vrati snagu.

Subota je. Nevrijeme.
Nikada nisam volio nevrijeme subotom. Zašto nevrijeme čeka cijeli tjedan da bi se manifestiralo u najgorem obliku baš u subotu??
Oblaci komuniciraju međusobno svijetlećim krivuljama. Kiša pada baš kao u crtanim filmovima. O tlo udaraju guste bijele isprekidane crte.
Stari brisači škripe u pravilnim razmacima. Cesta se jedva razaznaje pod kratkim svjetlima.
A onda mi je zabljesnulo pred očima. Kao da je netko sa broda ispalio signalnu raketu.
Opet sam je vidio pod hrastom. Stoji mokra i tužna.
Parkirao sam auto sa strane. Čekao sam novi bljesak.
Kada je ponovno zabljesnulo ničega nije bilo. Ničega, osim starog hrasta koji je prkosio vremenu.
Upalio sam auto i produžio da pokupim Igy-ja. Na radiju se vrtila «Wild ones» od SUEDE.
Nagazio sam do daske. Igy je stajao pred vratima. Protutnjao sam pored njega u kuću.
Hej, koji ti je vrag! – derao se
Brzo…nađi mi «Dog man star» - rekao sam
Šta će ti sada to??
Kriza stari, kriza…
Dao mi je «Dog man star» i krenuli smo natrag prema mostu. Kada smo se približili starom hrastu opet mi je zabljesnulo pred očima. Ponovno sam je vidio pod hrastom. Ovaj put sam i čuo kako me doziva.
Ne…ne idi – viknuo sam izašavši iz auta
Strokewski stani! Šta radiš?? – Igy je urlao za mnom
Potrčao sam joj u zagrljaj.
Konačno smo zajedno ljubavi – rekoh ljubeći je u vrat
Čvrsto me zagrlila i povukla za sobom unazad dok nismo upali u hladnu rijeku.
Čuo sam samo Igy-jeve glasove koji su bili sve tiši i udaljeniji.
Ona i ja tonuli smo sve dublje. Dok smo tonuli otvorila je knjigu mog života, a ja sam je ubrzano prelistavao.
Kada sam dospio do zadnjeg lista on se otrgnuo iz knjige i krenuo prema površini. Pokušao sam ga slijediti ali ona me uhvatila za noge. Grčevito sam se borio.
Odgurnuo sam je zadnjim snagama i pohitao put površine slijedeći zadnji list knjige.
Uspio sam isplivati na površinu i udahnuti novi život. Zadnji list knjige vjetar je izbacio na obalu.
Dopuzao sam do njega grčeći se od hladnoće. Kada sam ga pošao uzeti ugledao sam veliko stopalo kako mi gnječi ruku. Podigao sam pogled. Bio je to Bog.
Ne, ne i ne Strokewski. Nije još vrijeme za apsolutnu istinu. – rekao je negodojući moj postupak
A onda je istrgnuo zadnji list knjige iz moje ruke, zgužvao ga, ubacio u usta i progutao.
Strokewski…vraćam ti jaknu koju si mi dao. Tebi je sada potrebnija. – rekao je ogrnuvši me dok su mi zubi cvokotali
Idi sada. Prijatelj te čeka. – izustio je
Vidimo se Strokewski. Malo bolje čuvaj svoju glavu.
Gledao sam kako nestaje u tmini. Nisam ništa uspio reći.
Strokewski??? Jesi ti normalan?? Kupaš se u ovo doba godine, po ovakvom nevremenu u ovo doba noći. To samo budala poput tebe može napravit! – zaključio je Igy
Sorry Igy. Trenutak slabosti. – rekao sam
Bolje onda da ne saznam kako izgleda trenutak kada si zbilja depresivan. – reče kreveljeći se
Nego Strokewski, odakle ti ta jakna?? Nisi je imao maloprije na sebi.
Bila je sakrivena u deblu hrasta. Tamo sam je pronašao. – rekoh
Ajde neka…svako zlo za neko dobro – promrmljao je
Baš u tom trenutku zazvoni mi mobitel.
Eeeeeeej ljubavi, pa di si mi ti?! – rekoh
Šta…Eeeeeeej ljubavi?!?! Nema kod mene Eeeeeeej ljubavi!!!
Zašto mi se ne javljaš kretenu???????
Ne odgovaraš na poruke, mailove….ne pišeš postove!!!!!!!!!!
Jebeš drugu?????????????????????????????????????????????
Da ali ne.
Šta??????????
Štapić!!!!!!!!!
Volim te mala…znaš.
Voliš me????????????
Da. Ti si moja heroina.