29.XI – Dan Republike??
Ne, ali praznik je bio. Praznik glazbe.
Slavljenje i uzdizanje nota do nebeskih visina.
Sinteza slikovite poetike i melankoličnih simfonija.
Dan kada sam se ponovno rodio.

Tog smo se jutra ja i frend jedva «dokotrljali» do Zagreba.
Dva Zombija ispijali su prvu kavu u Importanne centru.
A onda nam se pridružio Zoki (treći Zombi).
Zoki je stigao direktno sa noćne smjene gdje radi kao zaštitar nekog osiguravajućeg društva.
Zombijali smo par sati po nekim ne-kultnim mjestima.
Ručali smo istočno od mjesta gdje Vrbana nema.
Ali ćevabđinice je bilo.
Šta?? Naravno da ćevape nismo jeli.
Naručili smo tri porcije graha sa kobasama.
Kada je konobar donio posudu i tanjure, Zoki ga je čudno pogledao.
Meni je ovo dosta. A hoćeš nešto i momcima donijet? – pitao je nasmiješeno
Konobar je ozbiljno shvatio njegovu zajebanciju, te nam je donio još jednu porciju za iste pare.
Pala je i koja tura piva.
Na kraju smo se ja i Zoki svađali tko će platit. Odlučivala je igra «šije-šete».



Zoki je pobijedio i on je morao platit. Još mi se i rugao zbog toga.
Vidit ćeš ti, vidit. Mamu ti milu. Bit će još koncerata po Zg-u.

Karte nam je nabavio naš stari poznanik, glazbeni freak. (Upravo se vratio iz Koelna sa koncerta Tracy Chapman koji je bio održan u kultnom klubu Paladium)
Pala je još jedna polusatna kava. Uzalud. Kao da pijem vodu.

Ugodno popodne u caffeu Golf proveli smo sa dubrovkinjom Dube, koja je pustila korijenje u metropoli. Ona predaje dječici njemački u školi.
Kaže da nije čula za hotel «Ajnemajneklajne» u Garmischpartenkirchenu. Pojma ona nema.
Onda sam joj spomenuo staru anegdotu o učenju njemačkog kada je sin htio impresionirat majku svojim znanjem.
Sine aj reci nešto na njemačkom, pa će ti majka pofrigat dva jaja na oko – reče stara
Dir Muter, otvori mi fenster jerbo mi je vruće – sin će
Bravo sine, pametno moje – poljubila ga je u čelo

Plac nekog Jelačića. Osam na večer. Čekamo jebeni tramvaj za Jarun.
Gledamo jebenu kartu i jebena sedamnaeska nam jebeno ode ispred nosa.
To nas je sjebalo jer je počela kiša. Sjebalo nas je do iduće sedamnaeske.
Iduća sedamnaeska nas je ispljunula pun kurac stanica dalje od placa nekog Jelačića.
Tražili smo jebeni Aquarius. Našli smo ga…onako instinktivno.
Ispred nas neke namrgođene face pitaju imamo li karte za prodat.
Mislio sam mu izvuć iz džepa one dvije tramvajske koje nisam iskoristio, ali sam se predomislio zbog pomisli da bi moglo bit šutke, a to bi, u najblažem slučaju, značilo propuštanje koncerta.
Dakle, stigli smo tamo oko devet, a koncert je počeo sat vremena kasnije.
Dovoljno vremena da se čovjek malo zagrije uz koje pivo. Izabrali smo poziciju koja je blizu (ali ne preblizu) stejdža.
Uvodna podloga koncerta bila je stvar od Cocteau Twins-a : «Lorelei». Fenomenalno.
Ostalo je sve povijest.
Izgleda da je Zagreb dobio novi kućni bend po reakciji publike.
Nevjerojatna simbioza uz dva bisa na kraju.
Ovo je Jonathan u elementu (copyright by Strokewski) :



Neki mediji su se sprdali prognozirajući posjećenost ovog koncerta u stilu : doći će Ripper i par njegovih prijatelja.
Ljudi koji prate ovu vrstu glazbe znat će da je genijalni producent Dave Fridmann radio sa Mercury Rev, Flaming Lips-ima, ali i sa Pips-ima.
Stajao je Ripper sa svojom Yayicom malo iza mene. Viđen je i kritičar-pjevač Ante iz benda Djeca. Dragaš i Gall su mi se negdje sakrili, ali čujem da su bili puni hvalospjeva.

After party je bio pun fenomenalne glazbe. Sve po mom guštu. Od Pixiesa do Waitsa.
Kada je DJ pustio stvar koja govori o tome kako se Yoshimi sukobi sa ružičastim robotima, basist Mercury Rev-a pao je u depresiju.
Zagrlio sam ga i rekao : Sve je to ritam en bluuz.



Pjevač benda Jonathan Donahue pridružio nam se malo kasnije. Pozdrav ovoj mladoj ludoj ekipi ma gdje bili.



I za kraj, Jonathan i Strokewski.