Let lastavica

31.08.2022., srijeda

Zavjet

U vrijeme mog dolaska u Rognan navršilo se 80 godina od stradanja logoraša za vrijeme Drugog svjetskog rata u logorima u Norveškoj. Moj djed Nikola Suvajdžić je živio u Pakracu sa suprugom Marom (iz roda Petra Preradovića) i sedmero djece. Moj tata Dušan (sa 17 godina) i brat Mladen odvedeni su na prisilni rad u Austriju i bar su se vratili živi. Sestra Dara je odvedena u Beograd i spašena. Baka Mara je sa četvero djece od 6 do16 godina ubijena u logoru Stara Gradiška. Nikola i njegov brat Dušan prvo su zatočeni u Jasenovcu, pa onda deportirani u Norvešku, na robovski rad u logor Osen na Krvavom putu. Dušana su spasli Norvežani i on je ostao u Oslu, oženjen Norvežankom Elze. Po podacima iz knjige „U logorima u Severnoj Norveškoj“, djed Nikola je prebačen u logor Korgen gdje se smrzao 3.januara 1943, u svojoj 51. godini. Po podacima norveškog povjesničara Knut Flovik Thoresena, za vreme Drugog svjetskog rata u logore u Norveškoj poslato je 4049 logoraša iz tadašnje Jugoslavije. Većina, 95% bili su Srbi. 2398 se nikada nije vratilo svojim kućama. Najmlađi među njima imao je samo 12 godina. Iz 26 logora u sjevernoj i srednjoj Norveškoj posmrtni ostaci logoraša su preneseni u dva spomen groblja Botn i Muholt u komuni Saltdal 1953.-1955.godine. Ovo je spomenik na groblju Botn, slikan šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je norveška vlada pozvala potomke logoraša da posjete groblja. Bili su moja tetka i stric, ali tata nije mogao. Moja tetka kleči pored ploče s imenom Nikole Suvajdžića. Prije mnogo godina, kada sam saznala sve ove podatke, zavjetovala sam se da ću se pokloniti sjenima svog djeda Nikole umjesto mog oca, koji je preminuo sa 50 godina. Godinama radim na ostvarenju svoje životne želje, da na istom mjestu gdje se tetka poklonila sjenima svog oca, ja kleknem umjesto svog oca. I evo me tu. Skroman putokaz kaže da smo stigli. Jugoslavisk kirkedard Kroz gvozdena vrata ulazi se popločanom stazom do spomenika jugoslovenskim logorašima, istog kao pri tetkinom hodočašću. Spomenik je obnovljen. Vijenci su svjedočili o posjetama norveških delegacija Na spomenik Dejan stavlja bijelu norvešku zaštićenu svijeću i bijele ruže u vazu. Ja palim voštanu svijeću donijetu iz Beograda i na spomenik stavljam mali crveni fenjer, u kom palim svjećicu. Dejan nudi da dođe tu i zapali svijeću kad god želim! Trava je savršeno podšišana i tijekom dva sata boravka na groblju robot je neprekidno šišao travu, bez čovjeka koji bi mu davao komande! Zatim tražimo kamenu ploču s imenom Nikola Suvajdjic (tako je pisalo na onoj prvobitnoj). U desnom nizu nije, nije ni iza spomenika. U lijevom nizu krećemo od ograde. Ploča je treća od spomenika lijevo! Nalazimo je praktično na kraju. Nove ploče su od mat crnog kamena sa kamenim svjetlucavim slovima, koja sijaju pod suncem. Stavljam buket bijelih ruža na ploču, da je robot ne ošiša. Bijele ruže nevinoj žrtvi konačno su položene. Djede Nikola, stigla sam! Klečim i milujem pojedinačno slova djedinog imena. Zamišljam da to radim umjesto svog oca. Osjećam da sam odužila dugogodišnji dug i da sam morala doći. Dejan obilazi groblje i diskretno me slika u tugovanju, pazeći da me ne uznemirava. Ne smije se zaboraviti, jer sa zaboravom i Nikola i svi mučenici s njim umiru po drugi put. Spavaj vječni san, djede Nikola. Nadam se da ću ponovo doći! (nastavit će se) Oznake: blog

- 05:26 - Dobro došli pristojnim komentarom na moj blog (23) - Isprintaj - #