Marketing
Zavjet
U vrijeme mog dolaska u Rognan navršilo se 80 godina
od stradanja logoraša za vrijeme Drugog svjetskog
rata u logorima u Norveškoj.
Moj djed Nikola Suvajdžić je živio u Pakracu sa suprugom
Marom (iz roda Petra Preradovića) i sedmero djece.
Moj tata Dušan (sa 17 godina) i brat Mladen odvedeni su na
prisilni rad u Austriju i bar su se vratili živi. Sestra Dara je
odvedena u Beograd i spašena. Baka Mara je sa četvero djece
od 6 do16 godina ubijena u logoru Stara Gradiška. Nikola i
njegov brat Dušan prvo su zatočeni u Jasenovcu, pa onda
deportirani u Norvešku, na robovski rad u logor Osen na
Krvavom putu. Dušana su spasli Norvežani i on je ostao u
Oslu, oženjen Norvežankom Elze. Po podacima iz knjige
„U logorima u Severnoj Norveškoj“, djed Nikola je prebačen
u logor Korgen gdje se smrzao 3.januara 1943, u svojoj
51. godini.
Po podacima norveškog povjesničara Knut Flovik Thoresena,
za vreme Drugog svjetskog rata u logore u Norveškoj poslato je
4049 logoraša iz tadašnje Jugoslavije. Većina, 95% bili su Srbi.
2398 se nikada nije vratilo svojim kućama. Najmlađi među njima
imao je samo 12 godina. Iz 26 logora u sjevernoj i srednjoj
Norveškoj posmrtni ostaci logoraša su preneseni u dva spomen
groblja Botn i Muholt u komuni Saltdal 1953.-1955.godine.
Ovo je spomenik na groblju Botn, slikan šezdesetih godina
prošlog stoljeća, kad je norveška vlada pozvala potomke logoraša
da posjete groblja. Bili su moja tetka i stric, ali tata nije mogao.
Moja tetka kleči pored ploče s imenom Nikole Suvajdžića.
Prije mnogo godina, kada sam saznala sve ove podatke,
zavjetovala sam se da ću se pokloniti sjenima svog djeda
Nikole umjesto mog oca, koji je preminuo sa 50 godina.
Godinama radim na ostvarenju svoje životne želje, da na
istom mjestu gdje se tetka poklonila sjenima svog oca, ja
kleknem umjesto svog oca.
I evo me tu. Skroman putokaz kaže da smo stigli.
Jugoslavisk kirkedard
Kroz gvozdena vrata ulazi se popločanom stazom do
spomenika jugoslovenskim logorašima, istog kao pri tetkinom
hodočašću.
Spomenik je obnovljen.
Vijenci su svjedočili o posjetama norveških delegacija
Na spomenik Dejan stavlja bijelu norvešku zaštićenu svijeću i
bijele ruže u vazu. Ja palim voštanu svijeću donijetu iz
Beograda i na spomenik stavljam mali crveni fenjer, u kom
palim svjećicu. Dejan nudi da dođe tu i zapali svijeću kad
god želim!
Trava je savršeno podšišana i tijekom dva sata boravka
na groblju robot je neprekidno šišao travu, bez čovjeka koji bi
mu davao komande!
Zatim tražimo kamenu ploču s imenom Nikola Suvajdjic
(tako je pisalo na onoj prvobitnoj). U desnom nizu nije, nije
ni iza spomenika. U lijevom nizu krećemo od ograde. Ploča je
treća od spomenika lijevo! Nalazimo je praktično na kraju.
Nove ploče su od mat crnog kamena sa kamenim
svjetlucavim slovima, koja sijaju pod suncem. Stavljam
buket bijelih ruža na ploču, da je robot ne ošiša. Bijele
ruže nevinoj žrtvi konačno su položene. Djede Nikola,
stigla sam!
Klečim i milujem pojedinačno slova djedinog imena.
Zamišljam da to radim umjesto svog oca. Osjećam
da sam odužila dugogodišnji dug i da sam morala doći.
Dejan obilazi groblje i diskretno me slika u tugovanju,
pazeći da me ne uznemirava.
Ne smije se zaboraviti, jer sa zaboravom i Nikola i svi
mučenici s njim umiru po drugi put.
Spavaj vječni san, djede Nikola. Nadam se da ću ponovo
doći!
(nastavit će se)
Post je objavljen 31.08.2022. u 05:26 sati.