Pravilo bloga
Ne dozvoljavam vrijeđanje
ni mene ni drugih osoba.
Takve komentare brišem.
Let lastavica
28.02.2018., srijeda
Dom Jevrema Grujića
Dom Jevrema Grujića je kuća povijesti, diplomacije, umjetnosti
i avangarde u Svetogorskoj ulici u Beogradu.
Sagrađen je 1896. godine za srpskog državnika i diplomatu
Jevrema Grujića.
"Proglašen je za prvi spomenik kulture u Beogradu 1961. godine,
a za Kulturno dobro od velikog značaja za Republiku Srbiju
1979. godine. Otvoren je za javnost 16.9.2015. godine."
U njemu se sada održava izložba dela velikog slikara Paje
Jovanovića, koji je bio prijatelj obitelji Grujić i uradio je
nekoliko portreta članova ove obitelji. Detaljnije o tome sutra.
U Salonu za čaj posjetitelji mogu popiti čaj i kušati izuzetno
ukusnu čokoladnu tortu kraljice Natalije. Naravno, nismo ni
mi odolile izazovu.
Kad dugo ležite u bolnici, dobro dođe knjiga da odvuče misli.
Sekcija za umetnost, kulturu i humanost Srpskog lekarskog društva
pokrenula je akciju za doniranje knjiga KNjIGOM U BOLNICE.
Prve poklone u knjigama za djecu i onkološke pacijente predale
su 22.2.2018. sekretaru Sekcije dr Slavici Žižić Borjanović
dvije kolegice nefrolozi, baš pored biste dr Dragi Ljočić
(prvoj liječnici u Srbiji) koju je obnovila ista sekcija.
Očekujemo da se ova akcija rasplamsa i da bolničke knjižnice
olakšaju duge hospitalne dane našim pacijentima.
Atelje 212: "Sveti Georgije ubiva aždahu", izuzetna predstava u kojoj
se ne zna tko je ostvario bolju rolu, glavni glumci ili epizodisti. Svi su
dobili podjednaki aplauz. Dug i srčan.
"Kako spojiti intimnu dramu sa dramom jednog naroda? Melodrama
i „drama-reka“, Srbija 1914, od sarajevskog atentata do Cerske bitke.
Istoriju ne odlučuju samo velike bitke, već i unutarnja previranja
njenih piona? Može li veliki nacionalni podvig biti delo neostvarenih
pojedinaca?"
"Čudna je stvar taj srpski mentalitet. Kada okrene na dobro – rađaju
se veliki ljudi: naučnici, lekari, pisci, pesnici. A kada okrene na zlo –
proradi nekontrolisana srdžba, iracionalni inat i zli, pakosni, lažljivi
jezici, i sve se stavi u službu zvanu „u korist naše štete”. U osnovi,
o tome i jeste drama „Sveti Georgije ubiva aždahu”.
Dušan Kovačević"
Ovog puta Eurici pomažu modrinaneba i Deseta
umjetnost-enigmatika.
Dva učenika zakasne u školu i opravdavaju se:
- Zaspao sam, gospodine profesore! Sanjao sam da sam
bio u Polineziji i put se jako odužio.
- A ja sam ga išao dočekati na aerodrom!
Profesor: Što trebam učiniti da bih razdijelio 11 krumpira
na 7 osoba?
Učenik: Pire od krumpira, gospodine profesore!
Profesor: Koliko srca mi imamo?
Učenik: Dva, gospodine profesore.
Profesor: Dva?!
Učenik: Da, moje i vaše!
Profesor: Možeš li nabrojati 5 stvari koje sadrže mlijeko?
Učenik: Da, gospodine profesore. Jedan sir i četiri krave.
Student prava je polagao usmeni ispit. Pitanje je glasilo:
"Što je koristoljublje?"
Odgovor učenika: To je ono što Vi gospodine upravo činite.
Profesor (vrlo revoltiran): Ma, vidi ti njega, objasni to malo...
Kaže učenik: U skladu s Kaznenim pravom, svaki onaj koji
iskorištava neznanje drugoga da bi ga oštetio, čini koristoljublje!
Profesor: Marija, pokaži na karti gdje je Sjeverna Amerika.
Marija: Ovdje je.
Profesor: Ispravno. Sada, vi ostali, recite tko je otkrio Ameriku?
Razred: Marija.
Profesor: Bruno, koje ime bi ti dao osobi koja nastavlja govoriti
i onda, kada ostali nisu zainteresirani da ju slušaju?
Bruno: Profesor
-Ima li vaš gradić noćni život?- upita turist mještanina.
-Ima, ali danas je bolesna!
Muškarac je došao doma sa posla i pronašao troje svoje djece
vani na dvorištu, još u pidžamama, sva blatna a prazne kutije hrane
i omota čokolade razbacane su po cijelom travnjaku.
Vrata ženinog auta su bila otvorena, ulazna vrata kuće također a
nigdje nije bilo ni njihovog psa. Ušavši u kuću pronašao je još veći
nered. Lampa je bila srušena a tepih zgužvan pored jednog zida.
Televizor je radio na najglasnije u dnevnoj sobi, a soba je bila
zatrpana raznim igračkama. U kuhinji sudoper je bio nakrcan prljavim
suđem, hrana je bila razbacana po stolu i podu, vrata frižidera su bila
otvorena, na podu je bilo razbijenog stakla a u sredini kuhinje nalazila
se mala hrpa pijeska.
Brzo je krenuo na kat preskačući preko hrpa igračaka i odjeće. Tražio
je ženu sav zabrinut; možda je bolesna ili joj se nešto dogodilo. Iz
kupaonice je tekao mali potočić. Zavirio je unutra i vidio hrpe mokrih
ručnika, voda je tekla iz lavaboa a u kadi je bila prljava voda prepuna
pjene. Kilometri toaletnog papira bili su razvučeni cijelom kupaonicom.
Požurio je u spavaću sobu i tamo je našao ženu u pidžami kako čita knjigu.
Pogledala ga je, nasmijala mu se i pitala ga kako mu je bilo na poslu.
Gledajući je u nevjerici pitao ju je: "Što se ovdje dogodilo danas??"
Ona se opet nasmijala i rekla: "Znaš kada svaki dan dođeš živčan sa
posla i izdereš se na mene, od čega si umorna?! Što si radila po cijeli dan?!"
On kaže: "Znam!"
"E pa danas to nisam radila!" kaže ona i nastavi čitati.
Vrijeme nam nije naročito naklonjeno, ali Kragujevac nas
čeka. Nas dvije ćemo autobusom, dva sata puta. Dio ekipe
je otputovao kolima.
Moderni Kragujevac je protkan lijepim starim kućama u
moravskom stilu.
Medicinski fakultet.
Hotel "Zelengora", jedno od obilježja grada.
Kultna gradska kafana "Stara Srbija".
Idemo do Narodne biblioteke "Vuk Karadžić"
"Udruženje Kragujevčana i prijatelja Kragujevca iz Beograda gostovalo
je u Biblioteci Vuk Karadžić u Kragujevcu. Književnici Miodrag D. Ignjatović,
Anka Stanojčić, Jelica Danković i Natalija Nakić Parezanović upoznali su
brojnu blagonaklonu publiku sa svojim delima. Veče je vodila prof.
Gordana M.Radović."
U nekoliko krugova predstavili smo se svojim stvaralaštvom.
Evo jedne od pjesama koje sam odabrala za ovu večer.
Nemoj mi reći
Nemoj mi reći
da me voliš.
Zastani u hodu
kad ti priđem,
usnama šapni
poljubac snova.
Zaustavi svoj svet
samo za mene
i pruži mi ruku
da u njega uđem.
Nemoj mi reći
da me voliš.
(„Bluz“ 2017.)
Pa onda, vraćamo se u Beograd, sa lijepim dojmovima.
Ruski dom u Beogradu ima lijepu galeriju, gdje se često
održavaju veće izložbe.
Silazimo u galeriju.
Izložbu naive otvara kustos Galerije naivne umjetnosti u Kovačici
Predstavljeni su slikari iz Kovačice
Pavel Hajko i Pavel Cicka
Pavel Hajko se razmahao na lijevoj strani galerije, bogatim
koloritom gdje redovno dominira veseli pjevac.
Pavel Cicka donosi scene iz života seljaka, bliži maniru
jednog od rodonačelnika naive, Martina Jonaša.
Odsustvo perspektive i malo dječje naivnosti obično odlikuje
naivno slikarstvo.
"Značajna uloga u afirmaciji likovnog života vojvođanskih Slovaka
pripada upravo predstavnicima Kovačičke škole naivnih slikara:
Martinu Jonašu, Zuzani Halupovoj, Janu Knjazovicu, Martinu Paluški,
Janu Sokolu i Janu Venjarskom."
Prepoznatljiv je stil Zuzane Halupove.
Na izlazu možemo se poslužiti palačinkama.
... i ponijeti u sebi jedan poseban svijet boja i životne radosti.
Zimi izletnici manje putuju, pa se nalaze na nedjeljnom ručku
i dobroj muzici sa plesom u nekom lijepom restoranu. Ovog
puta je to bio "Marinero" na Zemunskom keju.
Ulovio crnac zlatnu ribicu u pustinjskoj oazi.
- Pusti me molim te, ispunit ću ti tri želje!- reče ribica.
Misli se crnac koje tri želje da mu ispuni pa reče:
- Prvo hoću da sam bijel, kao drugo hoću da stalno imam vode
i kao treće hoću da uvijek držim jednu žensku u krilu,
možeš li to?
- Mogu!
I pfuf- pretvori ga u bide!
Štef i Ivek krenuli na skijanje... Vozili se nekoliko sati i uhvati ih
jaka oluja. Sklone se oni na neku farmu i zamole zgodnu gospođu
koja im je otvorila vrata da kod nje prenoće.
-Ma znam da je vani grozno, ali nedavno sam ostala udovica pa bi
ljudi mogli svašta pričati ako vam dozvolim da prenoćite u kući.
- Ne brinite! – reče Štef – Mi ćemo prespavati u štali, a čim se
vrijeme popravi,odlazimo!
Žena pristane i njih dvojica prespavaše u štali.
Ujutro se vrijeme popravilo i oni krenuše na put. Ostatak vikenda
proveli su uživajući u skijanju.
Oko godinu kasnije, Štef je iznenada dobio pismo od nekog advokata.
Trebalo mu je neko vrijeme da shvati da se radi o advokatu one
zgodne gospođe s farme. Ode on kod Iveka, pa ga pita:
- Čuj, sjećaš se one zgodne udovice kod koje smo prespavali kad
nas je na skijanju uhvatila oluja?
- Da, sjećam se. – kaže Ivek.
- Jesi li ti možda usred noći ustao i posjetio gospođu?
- Pa, jesam. – reče Ivek zacrvenivši se jer ga je Štef "pročitao".
– Moram priznati da jesam.
- I, jesi li se možda predstavio mojim imenom umjesto da joj kažeš svoje?
(Ivek je načisto preblijedio.)
- Da, jesam. Izvini, znaš da sam se šalio. Zašto pitaš?
- Nedavno je umrla i sve mi ostavila. – kaže Štef.
-Tko ti je to u našem krevetu?!
-Čistač bazena...
-Ali mi nemamo bazen!
-Ne deri se, hoćeš svi da čuju kakvi smo sljepci!?
Što lijepa Biljana šapnuće Đuri Jakšiću na uho na svoj rođendan,
na dan njenog rođenja, na dan vina i ljubavi?
To su saznali svi koji su došli na književno veče Biljane Đoković
u Kući Đure Jakšića u Skadarliji.
Čuli smo vanvremenske stihove iz njenih knjiga "Trideset dana
punog meseca" i "Odlazak pesme" o kojima su u superlativu
govorili Miljurko Vukadinović, Miodrag Ignjatović i Milan Mladenović.
Veče su ukrasili "Slobodni strugari", suptilnim izvođenjem svojih
i prvim izvođenjem jedne Biljanine pesme.
Svi prisutni poneli su osjećaj da su prisustvovali proslavi poezije,
a ne samo Biljaninog rođendana ni Dana vina i ljubavi.
Zalazak
Na tvojoj slici
još stoji osmeh.
Topi ga sunce
i šalje meni.
Uzimam deo
i dajem srce.
Srce za treptaj
i poziv sneni.
Ničega dovoljno,
osim tog neba.
Purpura sramnog
sred hladne vode.
Svega je malo,
osim tišine.
Samo je previše
moje slobode.
Nešto smo pogubile naše svjetiljke, pa smo riješile da odemo
u C&A na Novom Beogradu na razgledanje, tek da promijenimo
misli. Prijateljica je vozila i ni iz petog pokušaja nije našla parking.
To je znak. Idemo na drugu stranu.
Stižemo u Zemun. Parkiramo se ispred njene bolnice iz koje je
prije četiri mjeseca otišla u mirovinu. Sad ćemo negdje ručati pa u
zemunski C&A. U prvoj ulici nakon bolnice primjećujem tablu
restorana u kojem nikad nisam bila."Sač." Kažem: Ulazimo!
Ambijent je domaćinski i prijatan. Usluga nanametljiva
i topla. Hrana savršena, dimljena butkica ispod sača.
Cijene pristojne.
Sad ćemo do kola ponijeti upakiranu večeru za mog sina
(porcije su prevelike!) pa ćemo u C&A. Ali, telefonski
poziv mijenja plan.
"Zar ste mislile proći bez navraćanja na kavu?"
Viđene smo s prozora bolnice i dežurni kolega kuha
kavu. Kolegice pričaju novosti uz kavu. Prija nam.
I na kraju, jesmo li stigle u C&A? Naravno, nismo.
Ispalo je savršeno popodne koje treba sačuvati i ne
kvariti. Pronašle smo naše svjetiljke...
Muzej Kuća kralja Petra I i Društvo književnika Beograda organizirali
su književnu večer Vere Pavlović "Per aspera ad astra."
Ambijent je vrlo lijep
Okupili su se i prijatelji pisci da podrže kolegicu.
"Vera Pavlović, rođena 1951. godine u Beogradu, po profesiji je
advokat (Član advokatske “dinastije” Pavlović u trećem kolenu,
prva žena advokat u porodici, sada u penziji.
Vera Pavlović je svoje radove počela da objavljuje još u detinjstvu
i nastavila je do dana današnjeg.
Član je “Scene Crnjanski” 35 godina, takođe je član Upravnog
odbora društva književnika Beograda. Dobitnica je tri nagrade
“Scene Crnjanski” za kratku priču i to 2003., 2007., i 2009. godine.
Dobitnica nagrade Zlatni stih za pesmu “Vetrovi samoće” 2016. godine.
Živi i stvara u Beogradu."
U programu učestvuju autorica Vera Pavlović, glumica Jovana
i kolega pjesnik Srećko Aleksić.
Gost pjesnik je Miloš Nastić. Poruka večeri: "Na mladima svijet ostaje"
Iza svake dobre djevojke stoji muškarac koji gleda njenu guzu.
Ako je žena imenica, onda je ljubavnica zamjenica
Pita prijatelj prijatelja:
- Što bi bilo kad bih ja spavao sa tvojom ženom?
- Bili bi kvit...!
Da bi čovjek bio sretan u životu mora nekim ljudima
odlučno reči NE!
Pogotovo matičaru...
Život počinje poslije 40-te!
Sve do onda je samo istraživanje.
Nema tog problema koji ja ne mogu da...
napravim...
Sinoć ostavim sam sebi poruku na brisačima od kola.
Jutros se vraća žena iz trgovine i viče:
-Jesi vidio ovaj papir što su ti ostavili na brisačima?
-Ne, što je, neka kazna?
-Piše: "Blago onoj koja te ima"
-Zezaš?!
-Vidjet ćeš da l' se zezam kad je uhvatim!
Dolazi tip doktoru:
-Doktore, što da radim? Moja žena svaku noć u snu zanosno
uzdiše, a tijelom radi pokrete kao u seksualnom odnosu i govori:
Ne Pjer, neee Pjer!
-Zašto vam to smeta? - upita doktor.
-Pa znate, ja se ne zovem Pjer.
-Nema veze!- reče doktor - Budite sretni dok govori ne.
Jasno mi je za udate...
Al od čega polude ove kaj nemaju muža?
U jednoj poznatoj vinariji u mirovinu je otišao degustator. Raspisali su
konkurs za novog, javio se samo jedan odrpani pijanac. Direktor kaže
sekretarici: „Ovog ne smijemo primiti!“ i počinje probu vina, kojom će
kandidat pokazati svoje znanje o vinima.
„Dajte mu prvu čašu!“ reče direktor. Sekretarica spušta čašu pred
pijanca, on je podiže, okreće, miriše i spušta na sto.
„Beaujolais, 6 mjeseci star, može se odmah piti!“
„Dajte mu drugu čašu!“
Pijanac vrti čašu, miriše i spušta. „Chardonnay, 5 godina star, voćni buke,
svrstava se u odlična vina!“
Direktor zabrinuto kaže: “Dajte mu treću čašu!“
„Cuvee mystic, 8 godina star, rastao na sunčanoj padini, odležao 6 mjeseci
u lajt barikiranoj bačvi, svaka vinarija može njime da se ponosi!“
Direktor šapuće sekretarici i ona donosi četvrtu čašu.
Pijanac je pomiriše i spusti.
„Plavuša, tri mjeseca trudna, ako mi ne date posao,
reći ću tko je otac!"
Imala sam priliku da prisustvujem otvaranju lijepe
i zanimljive izložbe u Etnografskom muzeju.
"Izložba "Lan i konoplja", autorke Svetlane Radojković, etnologa,
gostujuća je izložba koja u Etnografski muzej u Beogradu stiže iz
Narodnog muzeja u Kragujevcu."
"Lan i konoplja su biljne kulture koje su, u Šumadijskoj oblasti,
u okviru domaće radinosti, gajene prvenstveno radi prerade
vlakana. Period obuhvaćen izložbom je od kraja 19. veka do
70-ih godina 20. veka, mada je tradicija gajenja ovih sirovina
daleko starija. Na osnovu predmeta koji se čuvaju, kao
kulturna dobra, u okviru Etnološke zbirke Narodnog muzeja
Kragujevac, etnološke i druge stručne literature, dokumentarne
građe i građe sakupljene tokom terenskih istraživanja objašnjeni
su procesi gajenja i prerade, kao i primena lana i konoplje u
tradicionalnoj kulturi Šumadije."
"Proces gajenja obuhvata setvu, žetvu ili čupanje, kišeljenje
(močenje) i sušenje lanenih i konopljanih stabljika. Sledila je prerada
vlakana uz upotrebu određenih, uglavnom drvenih, alata i sprava,
a zatim beljenje, bojenje i tkanje na horizontalnom razboju."
Od lanenih i konopljanih vlakana, raznovrsnim tehnikama ručnog
tkanja, dobijana su platna i tkanine. Od njih je izrađivano tekstilno
pokućstvo – razni prekrivači i pokrivači (slamarice, čaršavi, jastuci,
guberi) koje je prvobitno bilo namensko, funkcionalno i jednostavno
i u tehničkom i u likovnom smislu."
"Laneno i konopljano platno korišćeno je i za krojenje i šivenje
osnovnih delova odeće: dugih i kratkih muških i ženskih košulja,
dugih muških gaća, pantalona, sukanja."
Sjedim na stijeni, na obali mora.
Došla sam po svoju dozu mira i sigurnosti.
Da se sjetim tko sam, što sam, kakva sam.
Da osjetim sebe.
Da se vratim sebi.
Da nađem sebe, zagubljenu u vrtlogu svakodnevice, u papirima,
u tuđim planovima, u tuđim idejama. Da sebe izvučem iz mulja,
operem u moru i vratim čistu na stijenu. Pa da pogledam sebe,
budem zadovoljna, i kažem sebi: Prepoznajem te!
Ako bude trebalo, sjedit ću vječno na stijeni i gledat ću more.
Dok ne nađem ono što tražim.
U povratku posjećujemo Ečku i crkvu iz 1711.
Paroh nam nadahnuto priča kako je selo osnovano kad i crkva,
kad se doselilo pedesetak porodica pod Arsenijem Čarnojevićem
i počelo da zida crkvu. Posvećena je Sv. Nikoli ljetnjem. To je
najstarija autentična crkva u Srbiji u kojoj nije ništa mijenjano, osim
što je triput zamijenjen drveni krov od šindre. Ona je i najznačajniji
zemljani objekat u Srbiji.
Sadašnji ikonostas u stilu visokog baroka je rad Teodora Popovića,
a stari ikonostas je radio Šerban Popović i njegovi dijelovi su
odneseni u Zrenjaninski muzej.
Rijetko se desi da nas kiša prati na cijelom izletu. Vodi Keti, vozi
Vlada, dobro raspoloženo društvo ne da se omesti lošim vremenom.
Mužlja je nekadašnje pretežno mađarsko selo u Banatu, a danas
gradsko naselje Zrenjanina. Naziv naselja potječe od riječi muzara,
jer su na ovom terenu živjeli pastiri. Ima tu i dobrih misli...
Centralni događaj u selu je takmičenje u topljenju
čvaraka „Čvarkijada“, a takmičari imaju na raspolaganju
dvije tone slanine.
U okviru manifestacije posjećujemo štandove sa tradicionalnim
proizvodima. Družimo se s gostima iz Rumunjske i Mađarske.
Non stop kiša ometa veći dio programa.
Ima tu i korisnih suvenira
Doručak gustiramo u Mužlji, langoš i čvarke.
Pravimo izlet do Zrenjanina. Obilazimo izložbu posvećenu Urošu Prediću.
Ručak nas čeka u Mužlji. Dodat ćemo i malo igre i pjesme.
Prije 160 godina rodio se jedan od najvećih slikara na ovim
prostorima, Uroš Predić. Tim povodom muzej u Zrenjaninu
postavio je izuzetno lijep homage Prediću.
Sam je sebi postavio svrhu života
i ispunjavao ju je.
U tome je nalazio sreću.
Izuzetno dobar portetista, nije uljepšavao svoje modele, nego
ih prikazivao maltene fotografski.
Zadivljuje bogatstvo detalja na ovom portretu.
Bio je dobar prijatelj sa slikarom Pajom Jovanovićem,
iako su bili potpuna suprotnost.
Detalji iz njegova života, stvari koje su ga okruživale,
ukazuju na čovjeka potpuno posvećenog umjetnosti.
I što kažete, kako je Uroš Predić
naslikao moj portret?
Timski rad postaje sve češći na blogu. Vikend humor sada
rijetko radim sama. Ovog puta pomaže mi Deseta umjetnost-enigmatika.
Pitaju Bosanca:- Jesi li ikad igrao golf?
-Čuj igrao, vozio!
Sudeći po računima, iz slavine mi teče Jamnica, smeće mi
odvoze Ferrarijem, bojler mi je u roamingu, a onaj garavi što
čisti zgradu je Ronaldo!
-Gospodine, imate jako čudan akcent. Odakle nam dolazite?
-Iz birtije...
Motika je drevni lijek za depresiju, pretilost, preplanuli ten
i dosadu!
-Pametni ljudi uvijek su puni sumnji, objašnjava profesor filozofije,
samo su budale uvijek apsolutno uvjerene.
-Jeste li sigurni, upita Perica?
-Apsolutno!
Kupio Mujo vagu u Turskoj. Kad stane na nju ona mu kaže:
-Mašalah!
Imali smo čast i zadovoljstvo da slušamo pjesnika
Borisa Jovanovića Kastela, koji, po mišljenu kritike,
važi za najznačajnijeg autora mediteranske orijentacije
i čije djelo pripada podjednako svim narodima i kulturama
Sredozemlja.
Njegovo poetsko veče "Kastel u _Beogradu" organizirali su
Srpsko književno društvo i beogradski Institut Belko u salonu
Srpskog književnog društva (Francuska 7) 2. februara 2017.
godine. Salon je bila tijesan da primi sve ljubitelje Kastelove
poezije.
O poeziji, esejima, sudbini Mediterana i internacionalnoj
recepciji njegove književnosti koju čini preko dvadeset knjiga
poezije, eseja i prevoda, sa pjesnikom je razgovarala
književnica Dragica Užareva.
U ime organizatora prisutne je pozdravila Slađana Belko,
predsjednica skupštine Instituta.
Veče je vodio Živko Nikolić, književnik i urednik tribine.
Kastelove stihove kazivao je glumac Aleksandar Kecman
uz nadahnutu muzičku pratnju Nikole Mijajlovića, člana
Simfonijskog orkestra RTS-a.
Po Kastelu, pjesnički ocean se sastoji od pet mora:
mora intimizma, mora univerzuma, sudbinskog mora,
mora bezvremenosti i kanevalskog mora.
Kastel je Mediteran izabrao kao sudbinu ili je Mediteran
izabrao njega. "Mediteran je neprekidno ronjenje za sobom",
reče Kastel.
Nikada nećeš vidjeti Famagustu
Rekla si mi –
nikada nećeš vidjeti Famagustu,
luku boje topaza na ostrvu
sa ogrlicom agruma
gdje na zaleđenom dahu ribara
ispisuju imena svojih ljubavnica.
Za nju se još vode pomorske bitke
i kada bi bacio mrežu migavicu u more,
ulovio bi tvoju pametniju glavu
a ovom sa ramena popunio pukotinu
pod krilatim lavom na citadeli.
Novu zemljotresi ne bi zaobišli
tvoju iznajmljenu sobicu
niti bi te anđeli iz katedrale,
pretvorene u džamiju,
uznijeli u raj.
Ako i dođeš u grad sablasti
nećeš me pronaći za stolom
u peskariji gdje još bolno zveči
moj escajg nakon invazije.
Otpisao sam ti –
da, nikada neću vidjeti Famagustu
ali od slova tvog imena
na zaleđenom dahu ribara
podigao sam novu
i u njoj nijesi starica nego nevjesta
koja će me odvesti u Famagustu!
(Boris Jovanović Kastel, 2007.)
Kastel me raznježio. Među ponijetim knjigama, čekala me
jedna u kuverti s mojim imenom - "Beskopnik"...
Kako ću samo uživati u čitanju!
Može li dan biti savršen? Može ako mi to želimo. Inače je svaki trud
uzaludan.
Gdje bi ga trebalo provesti? Naprimjer u najluđem
beogradskom restoranu, "Lorenzo i Kakalamba."
Raskošniji kič teško da ćete negdje videti
Tu je čak i novogodišnja jelka naopako postavljena
Zamislite sebe u ovim stolicama
O klopi bolje da ne pričam. Kombinacija piroćanske i toskanske
kuhinje je gozba za sva čula. Tko zaboravi zube, neće imati
problema. Mekano, ukusno i fino.
Naravno, uz to ide dobra bijela tamjanika
Zar ne bi trebalo prošetati malo? A zatim
svratiti u Parlament
Tko ne zna za pjesmu "Selma!" Tko nije osjetio brigu u riječima
"Putuj, Selma, i molim te ne naginji se kroz prozor!"?
Ja sam tek nedavno pronašla priču.
"Ljubavna pjesma Vlade Dijaka koja je osvojila mnoge bila je
posvećena Selmi, djevojci koju je 1945. godine sreo i potajno
volio sljedeće četiri godine.
Željko Bebek se na HRT-ovoj emisiji "8. kat" kod Danijele Trbović
nakon 38 godina susreo s 83-godišnjom Selmom Borić, gdje je
prekrasna Selma sa suzama u očima pratila njegov nastup i
zajedno s njim pjevala svaku riječ toliko joj poznate pjesme, a
otkrila je i neke detalje o tome kako se 1945. godine upoznala
s Vladom te kako je izgledao njihov susret na željezničkoj postaji,
kada joj je nosio kovčeg i rekao "Selma, ne naginji se kroz prozor".
-Vladu sam srela u Butmiru 1945. na jednom aeromitingu i
stalno me je pogledavao. Odmah se zainteresirao za mene.
Nakon toga smo se sretali na korzu u Sarajevu. Vikendima sam
često putovala u Zenicu i jednom me je Vlado sreo na Željezničkoj
stanici i nosio mi kofer. Pomogao mi je da uđem u vlak u kojem je
prozor bio slupan i onda mi je rekao 'Selma, ne naginji se kroz
prozor' - ispričala je Selma nastanak pjesme."
"Nije ljubav 'volim te' nego 'ne naginji se kroz prozor' :)"
(suncokretica)
Ima li svatko neku svoju Selmu? I svoga Vladu?
A treba da ima jer...
Sve će to, o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi, šaš......
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.