Let lastavica

07.12.2016., srijeda

Moje staze

Uvijek sama odem na poluotok Sv. Petar i prođem stazama sejćanja. Polako, zagledam svaki bor i svaku maslinu. Vidim urezana imena na agavama. Volim da gledam kako cvjetaju, ali je to zadovoljstvo rijetko. Tu su i mjesta gdje sam brala šparoge. Ciklame su rijetke, one uglavnom ukrašavaju Osejavu. Popnem se na mali vidikovac, osmijehom izmjerim pučinu pa Biokovo, pogledam da li se u kamenu ogradu još netko upisao. Staza je kamenita sa malo crvenkaste zemlje, prekrivena borovim iglicama. Slutim zmiju koja se odmara na kamenu. Gušterica mi pretrčava put. Vjeverica se igra u granju, ne prilazi, iako imam šišarku u ruci. Svuda skupljam šišarke, kao suvenir s mirisom čežnje. Prođem kroz Vrata ljubavi i spustim se niz stare kamenite stepenice do stijena koje kupaju valovi. Mogla bih danima gledati vječnu igru mora i kamena. Kako se kamen ne izgladi, uglanca? Kako je tako oštar, iako ga more beskrajno delje, zaranja u svaku uvalicu i povlači se? Nekad nježno, često silovito, vole se kamen i more, u vječnoj ljubavnoj igri. Kad me radoznali pogledi zapeku po leđima, polako ustanem i krenem. Ne osvrćem se da vidim ljude. Na tim hridima ne tražim ljude, samo more. I sebe.

- 07:02 - Dobro došli pristojnim komentarom na moj blog (42) - Isprintaj - #