Marketing
Moje staze
Uvijek sama odem na poluotok Sv. Petar i prođem stazama sejćanja. Polako,
zagledam svaki bor i svaku maslinu. Vidim urezana imena na agavama.
Volim da gledam kako cvjetaju, ali je to zadovoljstvo rijetko. Tu su i mjesta
gdje sam brala šparoge. Ciklame su rijetke, one uglavnom ukrašavaju
Osejavu. Popnem se na mali vidikovac, osmijehom izmjerim pučinu pa
Biokovo, pogledam da li se u kamenu ogradu još netko upisao. Staza je
kamenita sa malo crvenkaste zemlje, prekrivena borovim iglicama.
Slutim zmiju koja se odmara na kamenu. Gušterica mi pretrčava put.
Vjeverica se igra u granju, ne prilazi, iako imam šišarku u ruci. Svuda
skupljam šišarke, kao suvenir s mirisom čežnje. Prođem kroz Vrata ljubavi
i spustim se niz stare kamenite stepenice do stijena koje kupaju valovi.
Mogla bih danima gledati vječnu igru mora i kamena. Kako se kamen
ne izgladi, uglanca? Kako je tako oštar, iako ga more beskrajno delje,
zaranja u svaku uvalicu i povlači se? Nekad nježno, često silovito, vole
se kamen i more, u vječnoj ljubavnoj igri.
Kad me radoznali pogledi zapeku po leđima, polako ustanem i krenem.
Ne osvrćem se da vidim ljude. Na tim hridima ne tražim ljude, samo
more. I sebe.
Post je objavljen 07.12.2016. u 07:02 sati.