Let lastavica

01.07.2016., petak

Superžena

Dodijelili su je u moj odsjek kao „lijevo smetalo“, jer im nije odgovarala. Odskakala je, nije se utapala u prosjek. Moja glavna se savjetovala sa mnom i odlučile smo da joj damo šansu. Vrlo brzo se pokazala kao dobro odgojena i odgovorna sestra. Kod nas je našla svoje mjesto. Kulturna, ljubazna, energična, i zašto ne reći, lijepa. I kad moje „glavne“ nije bilo, bez problema je obavljala sav posao. A onda je pitala mogu li joj napisati mišljenje za anesteziologa. Diskretno, na kraju radnog vremena. Kako da ne. A kad sam vidjela da je mišljenje potrebno za veoma ozbiljnu operaciju, na koju ide bukvalno pravo s posla, zapanjila sam se. Bez dramatike, bez kukanja, kao što bi većina uradila. I otišla je na operaciju bez riječi. Dok je nije bilo, prozivali su je neki da je „izmislila“ bolovanje. Ljudi moji, kakav bezobrazluk! „Ne dao vam Bog da tako izmišljate bolovanje!“ rekla sam ledenim tonom. Bez detalja, jer to je bilo samo njeno pravo. Nakon nekog vremena se vratila. Bez kukanja, samo je nastavila posao, iako sam očekivala da će znatno duže ostati na bolovanju. Bar kao drugi. Nije ona imala mogućnosti za takav „luksuz“. Sama sa dvoje djece, svaki dinar je trebala. Koliko takvih heroja živi pored nas? Tiho, skoro neprimjetno nose svoje bolove i muke, svoje strahove od ishoda, od neželjenih darova koje su od života dobili? Svatko od vas zna bar jednu takvu osobu. Možda ste i vi sami baš takvi. Bravo za sve superžene i supermuškarce!

- 07:15 - Dobro došli pristojnim komentarom na moj blog (58) - Isprintaj - #