|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Telefon je svojevoljan
u krađi tvoje male crvene sobe
u kojoj snivaš
prepričavajući mi što si radio
i gdje ćeš sve danas otići.
Kako se najednom pretvaraš
u cjelinu
koja je od mene učinila tragača.
Malena i nespretna,
osupnuta prisustvom svoga plijena,
ostajem tiho
i čvršće obuhvaćam slušalicu.
Na kraju, iako to nisi rekao,
nisi možda ni znao,
lijepo je čuti da si sretan.
Naša je današnja kretnja
nalik na meke žile u nama.
Ilica
ili plava žila tvoje desne podlaktice.
Tako kao što je naš opstanak prešutno više protok
nego gruda,
tako i dan čezne za svojim rijekama -
ulice
su glatke u odsuću svjesti
a tvoje je lice predamnom trajno.
Svijet je spašen -
danas neće biti srčanog udara,
tramvaji voze redovito.
Moj se fotoaparat pokvario –
bilježi jedino linije.
Opametio se, postao iskren.
Ne želiš da te uslikam.
Bojiš li se mirovanja? (Moja se glava pobrinula za to.)
Hodaj, kažeš.
Dobro, slažem se,
hodajmo.
Mogu te poljubiti ako to želim,
odmah ovdje i sada.
Promisli o tome.
Nitko nije primjetio, slijep od zaborava
ili starih ustajalih čežnji
da su se uvjeti za to sami od sebe ispunili:
vrijeme je blago
kao dijete, meko i neusmjereno ,
a mi smo, također, mladi, vječni i zeleni
obavijeni mekom kožom,
slutnjom o nekoj davnoj romantici,
i oblacima.
Moja se mama brine
da me ne zavlačiš za nos,
a tata ti čestita
na uspješnom studiranju.
Mogu te poljubiti ako to želim,
mogu skinuti tvoju majicu...
Promisli o tome,
kako smo za čas prerano
odustali
od Romea i Julije -
koje je proklela opna nedostižnosti.
(Vidiš li ih, ispaćene, mrtve?
Pokazuju nam srednji prst.)
Nije li nepravedno
kako je za nas posustala
linija nespojivosti ljubavi i sreće,
a naša su blijeda lica
zalijepljena za blistavu plohu iphona
ostala bezobrazno ista.
Da, mogu te poljubiti ako to želim.
Ali hajde, otplatimo dug povijesti.
Bar u šačici naših ruku,
zavolimo ljubav koja nam se podala.
Zavolimo se.
Ovo je vrijeme sasvim pogodno
da se zeleni od nerada i neusmjerenosti
umirimo
u razočaranju jednih jedinih kulisa.
Što će nam danas
ti grčeviti pogledi na noseve sata?
Lišena romantike i poezija
zvuči otprilike ovako:
kuća, ulica ili svjetiljka, šalica, čovjek
ono što je netko naumio i ostalo
ništa.
I od samih sebe zaboravljeni,
lišeni preziranja tanke jednoznačnosti,
u ovo naše suho grozničavo vrijeme,
čemu da plačemo?
Teorija zavjere,
vrata od frižidera,
zagađenje okoliša,
romantika.
Izbaci uljeza.
Tih, zaleđen i bijel, borio se sa snom,
a mi smo šetali,
sitnim rukavicama doticali drveće,
opušteni, malo tužni.
Bila je nedjelja,
a on u grču,
hruskav pod nama
krut i prostran, borio se sa snom
da zauvijek ne ugasne -
osvijetljen,
pokriven okrutnošću prisjelih pahulja.
Ne opažen
vlagom toplih očiju
ne pomilovan
riječju nevine mladosti.
Mrtvac pod nama,
Maksimir.
Ružan si
s tom ludom tamnom bradom, ludom, brčinama,
ružan, a svoj, prekrasan.
Ne diraj u nju, nipošto ju ne diraj,
svoju bradu,
jer bez nje si lijep, mio, bez nje ti je lice mlado,
ranjivo. Ona je kao utvrda,
jedina koju si izgradio i zato ju čuvaj. Kažem ti,
ona je tvoj jedini prijatelj.
Ja te mogu nasmijati, možeš misliti na mene,
možeš, ali ona je ta koja je uz tebe
kad zuriš u ogledalo ploveći vlagom vlastitih očiju,
nestajući
u grču vječitih monologa, potrage.
Gdje si? Što si? Ne zna ni brada, uistinu,
ali uz tebe je,
ona.
Rijetka je, postat će gušća,
znamo to, vidjeli smo,
to ti se ni malo ne sviđa, ni meni isto tako.
Laviću stršećih dlaka
tvoja je brada tvoj jedini prijatelj.
Da mi je moći nešto reći
u ovo bijelo zimsko podne
ili da mi je znati čega se bojim
kad umatam dan u rituale:
čaj – odijelo za misli, soba – siva i prikladna.
Ili da mi je toga se ostaviti, da mi je
zaljubiti se,
prstom u jednu misao uprijeti,
da mi je u njoj živjeti.
A oped, da mi je o koječemu drugom misliti
negdje odletjeti, negdje se slomiti
zaviriti, čuti, nešto pronaći, reći.
Ipak, da mi je umaći
vapaju neodgovorenih pitanja, umaći
beskraju mučnih monologa.
Da mi je negdje se skriti
u ovo bijelo zimsko podne
od tišine nešto naučiti,
da mi je negdje se skriti, nestati.
Da mi je nestati.
Ili još bolje, možda najbolje,
ipak, da, svakako najbolje
da mi je šutjeti.
U listove, fotografije
pred očima, kapute u prolasku, kino ulaznice
na odlazak, dolazak, na čekanje...
sijeku nas linije
neke druge materije
a ti tako brzo mijenjaš raspoloženja
možda jer si priznao da nemaš razloga ni za jedno ni za drugo,
tugu ili sreću,
tvoje je lice nevidljivo pred poznatom masom
nekog potrebnijeg zraka, sasvim običnog
lice isprekidano linijama
nas sijeku neke druge linije i tko zna tko je za nas,
za ugodno odsjedanje na crnu plohu polijepio zvijezde
(i toliko o tome, eto ih svaki čas
otpadaju)
ne bih nikako rekla jer tvoje mi je lice pokazatelj
da su to naprosto otkucaji sata,
listanje kalendara
ne
ja sam u to sigurna –
nas sijeku linije neke
druge materije.
(i odakle ti ideja da bi se u tom,ionako očiglednom bućkuriššu, razbacanoj vremenskoj liniji, fotografija
moglo išta reći, izjasniti neki dojam ideju o nečemu,
ili bi ti samo da te dugo dugo gledam.)
