|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Gdje god krenem moje stope propadaju,
odjeci mojih cipela nestaju
u višeglasju
(nevjerojatno) mješovitog zbora.
U mojim se ušima potencira zvonjava
telefona, u očima prozori, beskrajni
valovi vijugavih ulica i nezaustavljive
tipkovnice.
Potencije sna, tvojih očiju, ruku.
Ono što sam naumila puta ono što sam naumila
ili (pomozi mi Bože)
opasna potencija broja
početak, broja
kraj.
A kad jednog dana ugledam ostarjelo lice,
što ću mu reći?
Zar oprosti, tvoje je dane netko
obojao temperama?
Kad se probudi i pita me što je prespavalo,
zar da blijeda umuknem pred nizom
šarenih sjena,
pa da preklinjem sunce neka
ne miče s mjesta?
A ti, nebo, stari prijatelju,
ti znaš da te volim, da rado od tebe kradem,
ali možeš li za mene bar na kratko
ušutjeti?
Dlanovi,
pogledaj bar u njih, u dlanove
meke, iskrene,
pogledaj slobodno u njih, oni ne lažu
i ništa sa sobom ne nose, a najvažnije
ne odjekuju.
što je doista potrebno znati?
da ispravno čujem boju tvoga glasa, ugledam na kraju ulice
kako meko prilaziš siv kao ulica kojom koračaš
(razvedri se, čovječe!)
znati
da se pravilno nasmiješim, zabilježim
na koji mi je to način uspjelo, da više ne griješim
promašujem zagrljaje,
ključne riječi, trenutke u kojima se nešto prelomilo
stalo, nastalo
koje će znanje objasniti odlazak?
spriječiti
da se u tihom pogledu ostavljenih
kao šuplji orasi razbijaju dani,
zna li netko kako za svagda
pripitomiti daljinu?
živimo
izvijeni linijama tramvajskih pruga
između oguljenih tamnih fasada, telefona
u koritu ulice
razmišljamo o koječemu, osjećamo
što nam je već naloženo osjetiti
tijelom
u kojem odabiremo smjerove, vraćamo se
iznova odabiremo
što se rugaš, zabludo?
umiri glavu, izvadi nos iz enciklopedije
reci
što je doista potrebno znati?
zv(rrrrrrrrrrrrrr)oni telefon,
a nitko ga ne čuje
pogledaj ih, sebičnjaci
imaju dušu,
a neće da ju podijele
i svi se satovi (iz kolegijalnosti) iskrive
eto vam sad
pa ljudujte
ovaj ovdje život
zoom out
da se može sagledati
(prividno – u tome je stvar)
tako
1.
Select all, Delete
zasto nemas profilnu?
nisam stavio nista
lijen sam
a cekaj
ne kuzim, sta je bilo sa starim slikama?
bio sam depresivan
i sve sam izbriso
odlucio sam
da zelim krenut ispocetka
kao ispocetka bez mene?
ne
nego sam sa sobom
i, kako ti ide?
neznam
2.
17.12.2012., ponedjeljak
Pjesma
Tužan je mislio da nije onaj pravi
jer ne čita poeziju
i ne razumije baš
to lirsko tekuće naklapanje
čarobiranje
bolje ti je da si
pjesma
nego taj vječiti potraživač
(da ne kažem...
samoga sebe)
19:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Možemo li još neko vrijeme ostati lijepi
u neusiljenosti svojih kretnji?
Sve će se u nama neminovno jasno odrediti,
preostaje samo naćuliti uši.
Druga me stvar brine: „Kad ćemo na sok?“
Obećao mi je, samo to,
obećao da me neće prestati voljeti.
Ili drugim riječima - Kamo sreće da iz ove
čarobne pripreme (tko zna ?) smrti ili rođenju
ponesemo ljubav.
Sretna sam što putujem njemu u zagrljaj
kroz najljepši grad na svijetu.
Zagreb je prekrasan u svom protoku
s druge strane prljavog prozora.
Pišem sitno da nepoznati ljudi oko mene
ne vide o čemu razmišljam.
I još nešto! Drago mi je što sam utrčala
baš u ovaj stari tramvaj broj 9 u kojem je
uključeno grijanje sjedalica.
Kako smo ti i ja ono sjedili na klupi
črvsto se držeći
naprosto za to prkosno sjedenje na klupi
i nije nam to čak uvijek ni pričinjalo zadovoljstvo to
učestalo
sjedenje na klupi. Držali smo do toga
kad nismo još ni do čega u ostalom znali držati, a
jedno smo drugo ipak itekako dobro
držali za ruke.
Klupa i ulična svjetiljka iritantno postavljena
odmah ispred klupe na kojoj smo
sjedili i gledali
za ljetnih večeri park osvjetljen tom fantastičnom svjetiljkom.
Voljeli smo se, jesmo, a možda smo zbog toga
voljeli i sjediti
na klupi. Na klupi na kojoj si me mrzio
ponekad više nego ja tebe ili si
mrzio sjedenje
na klupi na kojoj smo sjedili, a ona nas je čuvala
jedno od drugoga i nas od svijeta i svih njegovih gadarija.
To premilo sjedenje na klupi na kojoj
smo se rodili.
Na klupi zaljubili, naljutili, odljubili,
na klupi pomirili, poljubili, na klupi mi smo
odrasli.
Na presvetoj koja neće više doživjeti
sjedenja na klupi kao što smo mi na njoj ono
nevjerojatno dobro
sjedili na klupi.
U međuvremenu ne promatram električne stupove jer na njima nema ptica.
Zrak se dosađuje, kune se da će učiniti sve neka ga samo izbavim iz njegove hladne plutajuće bezobličnosti.
Ta evo ti zadatka - otiđi tamo i poškakljaj ga gdje se ostavio otkriven pod nebom. Prođi kroz njegovu kosu, ukradi tamnim očima ustajali sadržaj izmučenih noći. U njih posadi cvijeće.
Vagon je bio zelen
i naša lica zajedno s njim zelena od tanke noći
u kojoj se od nevjerice nisam usudila zaspati.
promijenila sam čarape, iz torbe izvadila pulover
tko je on? koji je još i majicu skinuo da me pokrije
on je polu-spavao na sjedištu preko puta
s mučnom svjetlošću na čvrstom licu pričao
kako je potpuno izgubljen
gladak vrat, snažan, bio se iskrivio na rubu sjedišta
22 su mu godine, shvatit ću već
onda se pokušao pogledom baciti kroz prljavi prozor,
a ja sam već znala, ipak će ostati.
Zagledala sam se u njih oštro,
gotovo s prezirom.
Jesi li znao da su šarolike,
ponegdje zelene,
da mi je lice još sasvim mlado
neispisano?
Melina večeras pjeva.
Hoću li pretjerati donesem li joj
cvijet?
Misija se nastavlja: prepredeno
kako to samo mladost zna
potajice skupljam
tanke oljuštine obraza u prolasku,
ruke u kaputima, treptaje šarenih kapaka,
kino ulaznice.
Sanjam,
ušutkat ću oskvrnuće.
Uvlačim u sebe
dok se u potpunosti ne istanjim
u liniju naše razdaljine.
Znam
tužna ju kasnonoćna tipkovnica
neće nimalo skratiti.
