Gdje god krenem moje stope propadaju,
odjeci mojih cipela nestaju
u višeglasju
(nevjerojatno) mješovitog zbora.
U mojim se ušima potencira zvonjava
telefona, u očima prozori, beskrajni
valovi vijugavih ulica i nezaustavljive
tipkovnice.
Potencije sna, tvojih očiju, ruku.
Ono što sam naumila puta ono što sam naumila
ili (pomozi mi Bože)
opasna potencija broja
početak, broja
kraj.
A kad jednog dana ugledam ostarjelo lice,
što ću mu reći?
Zar oprosti, tvoje je dane netko
obojao temperama?
Kad se probudi i pita me što je prespavalo,
zar da blijeda umuknem pred nizom
šarenih sjena,
pa da preklinjem sunce neka
ne miče s mjesta?
A ti, nebo, stari prijatelju,
ti znaš da te volim, da rado od tebe kradem,
ali možeš li za mene bar na kratko
ušutjeti?
Dlanovi,
pogledaj bar u njih, u dlanove
meke, iskrene,
pogledaj slobodno u njih, oni ne lažu
i ništa sa sobom ne nose, a najvažnije
ne odjekuju.
Post je objavljen 25.01.2013. u 11:52 sati.