Kako smo ti i ja ono sjedili na klupi
črvsto se držeći
naprosto za to prkosno sjedenje na klupi
i nije nam to čak uvijek ni pričinjalo zadovoljstvo to
učestalo
sjedenje na klupi. Držali smo do toga
kad nismo još ni do čega u ostalom znali držati, a
jedno smo drugo ipak itekako dobro
držali za ruke.
Klupa i ulična svjetiljka iritantno postavljena
odmah ispred klupe na kojoj smo
sjedili i gledali
za ljetnih večeri park osvjetljen tom fantastičnom svjetiljkom.
Voljeli smo se, jesmo, a možda smo zbog toga
voljeli i sjediti
na klupi. Na klupi na kojoj si me mrzio
ponekad više nego ja tebe ili si
mrzio sjedenje
na klupi na kojoj smo sjedili, a ona nas je čuvala
jedno od drugoga i nas od svijeta i svih njegovih gadarija.
To premilo sjedenje na klupi na kojoj
smo se rodili.
Na klupi zaljubili, naljutili, odljubili,
na klupi pomirili, poljubili, na klupi mi smo
odrasli.
Na presvetoj koja neće više doživjeti
sjedenja na klupi kao što smo mi na njoj ono
nevjerojatno dobro
sjedili na klupi.
Post je objavljen 05.01.2013. u 13:27 sati.