|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
napiši pjesmu – kupi ulaznicu za današnji dan
To što tebi nije jasno kako je moguće
da se sva boja iz tkalačkog stana naših misli
prodala mraku za šaku snova,
mene se ni malo ne tiče. Ja odlazim,
a ti kako hoćeš.
Možeš me pronaći (radije nemoj, ali možeš)
otvoriš li vrata, doista, bilo koja.
Na rastanku smo malo smo zaplakali,
a onda se sve ponovno namjestilo,
počevši od Cvjetnog trga koji se učinio prikladno lijepim
prigrlivši moju plahu ošamućenu putanju.
Ipak, danas me nešto u tome neobično obuzima
jer kao da je prostor u njegovom odsustvu
sasvim pravilno odredio za koliko će se oduzeti
pa se pitam nije li drugi kraj iste ravnoteže
otputovao zajedno s njim?
Možda je radnja promatranja beskraja
slomljenog daha u protoku suza
nad prašnjavom linijom naše razdaljine
ponešto suvišna.
Čini se da se stvari ipak sparuju po jednostavnosti.
Dakle,stajat ću na autobusnom kolodvoru
i strpljivo iščekivati.
Neizbježno je promijeniti font
boju slova sve pretjerano ukositi
zadebljati ili povećati
svoju glavu nekamo odnijeti
jer naleti tišine bezobrazno premještaju
moje misli, oduzimaju
kontekst
uskoro već postajem jedino to vječno
osvrtanje
a toga mi je dosta, neka se nosi u smrt!
i neka mi o njoj prestane odzvanjati
jer danas sam
p r i n c e z a .
zasto nemas profilnu?
nisam stavio nista
lijen sam
a cekaj
ne kuzim, sta je bilo sa starim slikama?
bio sam depresivan
i sve sam izbrisao
sve sto sam imao
odlucio sam
da zelim krenut ispocetka
kao ispocetka bez mene?
ne
nego sam sa sobom
i, kako ti ide?
nezna,m
hladan je zrak kroz otvoren prozor
razbio sobu
Trebalo je biti rečeno
volim te i spomenuto
beskrajno nebo, zvijezde
neki je zatiljak trebalo poljubiti.
Riječ je, međutim,
zapela negdje u grlu
dok si mokrih očiju zvjerao
iz tuljca zapetljanih misli.
Ne ljuti se na mene
to sam ja, znaš, ipak samo ja
nekad bila.
Sad, kažeš, značajno
gluplja. Znam
u pomnoj mi raščlambi života
nedostaje života.
Zima je
sasvim nepogrešivo miriše
na tebe. Znam
lice si koje tražim
isključivo
u periferiji oka.
1.
Postoji potreba o podjeli magle:
magla koju vidiš kroz prozor dok ispijaš sadržaj šalice
i ona koja narušava intimu – ušulja se u rukave tvog sivog polukaputa.
2.
Ta druga, snašla me odmah i pratila me tokom ljuljuškave kretnje unaprijed.
3.
Koža mi je pobijelila, izgubila miris, nestala.
4.
Je li bilo moguće bolje prilagoditi kosu?
Možda u stilu zamisli o misli koja će slijediti
ili naprosto u oblik magle?
Ispalo bi da sam se potrudila, budno odlučila sudjelovati u pojmljivom isječku života.
5.
Nogometno je igralište mokro, ravno i blijedozeleno.
6.
Pas je natjerao svog čovjeka da izađu. Je li znao da će mu u nos ući ova brašnasta magla?
7.
Drvored.
8.
Svaki me put začara ta staza između visokih kestenovih stabala
da mi ta sveukupnost više i ne oduzima dah,
osim što to čini pojedinačno.
9.
Recimo sada.
10.
Kući se vraćam minibusom.
Odgovara mi skakutanje malenog plavog vozila.
Strah da će mi se misli nataložiti na dno pameti i ondje zauvijek očvrsnuti
biva otklonjen.
Ne možeš dokučiti zašto je zidni sat
odabrao jednu jedinu pravilnost
pa sklupčana u kućnoj papuči
ljutito otpuhuješ.
Ipak,
krive su tvoje neodgojene mogućnosti.
Glava je svijeta zatvorila oči,
a samo još glupan tvrdoglavo tapka
unutrašnjom stranom beskrajnih kapaka.
Radije sanjaj –
između svake se dvije točke
nalazi još beskonačno mnogo točaka.
