Na rastanku smo malo smo zaplakali,
a onda se sve ponovno namjestilo,
počevši od Cvjetnog trga koji se učinio prikladno lijepim
prigrlivši moju plahu ošamućenu putanju.
Ipak, danas me nešto u tome neobično obuzima
jer kao da je prostor u njegovom odsustvu
sasvim pravilno odredio za koliko će se oduzeti
pa se pitam nije li drugi kraj iste ravnoteže
otputovao zajedno s njim?
Možda je radnja promatranja beskraja
slomljenog daha u protoku suza
nad prašnjavom linijom naše razdaljine
ponešto suvišna.
Čini se da se stvari ipak sparuju po jednostavnosti.
Dakle,stajat ću na autobusnom kolodvoru
i strpljivo iščekivati.
Post je objavljen 29.12.2012. u 11:43 sati.