Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
na podu u wc- u (a gdje drugdje?
- jer tamo smo živjeli)
tražim ključeve zaboravljenog stana
negdje u pansionu tvojih ušiju
utipkavam broj (a što drugo?)
ušetat ću gola
prepoznat ćeš me bezobraznu i hladnu
ranjivu
znam, ne treba mi pozivnica
vraćam se kući u kojoj sam ostavila hladne strugotine
nježnijih ruku
ništa ne brini, ne želim da me grliš
ili da izmišljaš na koji će to način sve ipak biti dobro
ignoriraj me
nešto ću te pitati, kažeš
voliš li me?
da mi je ostalo još imalo srama ne bih sada plakala
na podu u wc-u
u hramu drugih prilika.
Sama sam izradila dar za tvoj 22. rođendan.
Nisi mu se naročito veselio pa sam poželjela pokloniti ti nešto nenametljivo, nešto što neće mnogo govoriti.
Izradila sam ti glinenu kuglu, a zatim ju obojila temperama.
Neću lagati, na svoj sam rad bila sasvim ponosna. Zamotala sam ju u crveni papir za zamatanje i napisala uz nju lijepo pismo.
Ne znam što si pomislio kad si ju ugledao. Možda Oh, kakva lijepa kugla? Ili, zašto je na jednom mjestu udubljena?
Doista da, bila je lijepa i tako se bila osušila, nisam ja kriva.
U doglednom si me vremenu poljubio, ne sjećam se točno, ali uvjerena sam da jesi.
. . .
Što će biti s glinenom kuglom?
Koliko će još dugo stajati na zidiću kraj tvoj kreveta? I ako doista otputuješ daleko kao što kažeš, hoćeš li ju postaviti na taj daleki zidić kraj tog drugog dalekog kreveta?
Hoćeš li i kome ispričati njezinu priču?
Tvoj je 22. rođendan prošao, a ja se, kažem ti, čudim na koji je način predmet koji je isprva trebao govoriti strašno malo postao predmet koji sa sobom nosi milijun pitanja.
a jučer ti je sve bilo jasno: putnik si što nečujnim topotom preskakuje ulične svjetiljke dok se tvoj kaput, nedodirljiv, njiše kraj tankih koljena.
iz dna duše
srećom za tebe pa moja duša
uopće nije duboka
Dok ja u sebi čuvam
prašinu proizvoljne percepcije
i smješkam se toploj prošlosti
moje se uši na poznat način oblikuju
i taje znanje o tome što je značila
zima
koju nitko nije zabilježio.
Teško je sada izreći
zahvalu melodiji toplog samovanja.
Pomalo izvan svega toga
razmišljam:
gdje mi je sad to privatno čudo?
jesam li iz njega izrasla pa na kraju
odrasla? a gdje su mi sada
te prekrasne čestice?
(kad ih želim prosuti u tvoje oči
ili bar u svoje
da te natjeram da me pitaš
što ti je to?
i da ti na to odgovorim
to je velika velika tajna.)
prvo da razjasnim jednu stvar
ovo nije nikakva pjesma
nadalje
mrak je već pao i misli su mi
pod a, b i c redom: mlake, bljedunjave
jadne
noću spavaj ili voli – tako kaže,
krevetac doduše jest mek,
ali svojevrsna je prevara u tome što
sam od sebe nije topao
a telefon ne zvoni,
i ne kažem to nimalo patetično
ili zato da si priredim još jedan spontani stih
kažem, on naprosto, vrlo nepoetski
ne zvoni
što ukazuje na to da je druga opcija isključena
a naročito zato
što si me ili što me je, kako već ljepše zvuči
prestao voljeti
ti plus ja jednako mi
mi minus ti jednako
ja (i čangrizava pjesma
koja samu sebe odbija priznati)
mislim,
nema se tu šta dodati
Hoćeš li kad raširim svoje ruke
poletjeti u moj zagrljaj?
Slobodno reci, hoćeš li ili nećeš,
nazovi me telefonom:
091911... znaš već
jer ja ću onda, ako nećeš,
ako uopće raširim ruke,
očekivati vjetar ili osamljenog neznanca.
Šteta je da se ruke razmetno prosipaju
i da moja netom oprana kosa miriše u prazno.
Pišem preventivno
da umaknem književnosti i njenim
rekreativnim patnjama
ili naprosto iz pristojnosti,
obzira prema lišću koje zadnjih dana predano umire,
nedužnim očima ulične rasvjete, ulici...
Stoga, lijepo te molim, izjasni se,
nazovi me telefonom
i neka nijedno lice ne problijedi
u tihim međuprostorima očekivanja
i noći.
za pola sata
rekli smo i na Tkalči ili gdje
ispred zgrade? može
rekli smo kada i gdje
i tada i tamo kaže on meni
gotovo je
ne može podnijeti razvoj stvari
nije mu to nimalo lako
ali bolje će biti...
kaže on meni
a ja,
Kao što se duša kroz zjenice
u nebo ulijeva,
tako je vraćati mu se.
S njima razgovaramo
onda
kad se od nas dovoljno udalje
poprime čovječji lik
i osmjehnu se našim osmijesima
dobro je da prolaze
vremena
makar živa i bujna
dobro je da prolaze jer
možda se i sam
čudiš
kako se nešto samo od sebe
prije nije moglo razaznati
a sada jasno vidiš da je to nešto bio
njegov nos.
Tako uz polagani tok nejasnih današnjica
pohotno na njih mislimo
sve dok sasvim ne iscrpimo
svjetlo
njihovih očiju
i dobro je da je tako,
ograničeno
jer bismo inače zauvijek
oplakivali prazne šablone
i dobro je da je ograničeno jer
u međuvremenu se ipak pristoji
živjeti.
prvo
kad smo promrzli običavali šetati parkom,
zanemarivati zalutalu toplinu uličnih svjetiljki.
a drugo
način na koji sada stojim kraj otvorenog prozora
i čeznem
upravo za tim zanemarivanjima.
i nakon filma u kojem su jednom već sasvim uvjerljivo umrli
kako to da su naši prijatelji još uvijek ovdje
i mi ih iznova susrećemo?
više ne znamo kako bismo jedni drugima stajali na putu
kako bismo se međusobno boljeli
međusobno voljeli
ispada
da nam jedino još kiše priređuju teatar
(ili mi jedino njihov teatar još uvijek priznajemo)
....
kako to da me tvoj glas još uvijek
očekuje u telefonu?
i to da ti još uvijek potajno pišem pjesme
da ti još imam nešto važno reći
da te želim pozvati da vidiš moju sobu
jesu li glasovi naših prijatelja čitavo vrijeme bili ovdje
a jedino smo mi oni koji se nisu sjetili
pojačati zvuk
ne reci da su krajevi izigravali krajeve
čiji smo to
još uvijek ljubavnici?