Dok ja u sebi čuvam
prašinu proizvoljne percepcije
i smješkam se toploj prošlosti
moje se uši na poznat način oblikuju
i taje znanje o tome što je značila
zima
koju nitko nije zabilježio.
Teško je sada izreći
zahvalu melodiji toplog samovanja.
Pomalo izvan svega toga
razmišljam:
gdje mi je sad to privatno čudo?
jesam li iz njega izrasla pa na kraju
odrasla? a gdje su mi sada
te prekrasne čestice?
(kad ih želim prosuti u tvoje oči
ili bar u svoje
da te natjeram da me pitaš
što ti je to?
i da ti na to odgovorim
to je velika velika tajna.)
Post je objavljen 21.11.2012. u 16:05 sati.