S njima razgovaramo
onda
kad se od nas dovoljno udalje
poprime čovječji lik
i osmjehnu se našim osmijesima
dobro je da prolaze
vremena
makar živa i bujna
dobro je da prolaze jer
možda se i sam
čudiš
kako se nešto samo od sebe
prije nije moglo razaznati
a sada jasno vidiš da je to nešto bio
njegov nos.
Tako uz polagani tok nejasnih današnjica
pohotno na njih mislimo
sve dok sasvim ne iscrpimo
svjetlo
njihovih očiju
i dobro je da je tako,
ograničeno
jer bismo inače zauvijek
oplakivali prazne šablone
i dobro je da je ograničeno jer
u međuvremenu se ipak pristoji
živjeti.
Post je objavljen 10.11.2012. u 12:21 sati.