Sama sam izradila dar za tvoj 22. rođendan.
Nisi mu se naročito veselio pa sam poželjela pokloniti ti nešto nenametljivo, nešto što neće mnogo govoriti.
Izradila sam ti glinenu kuglu, a zatim ju obojila temperama.
Neću lagati, na svoj sam rad bila sasvim ponosna. Zamotala sam ju u crveni papir za zamatanje i napisala uz nju lijepo pismo.
Ne znam što si pomislio kad si ju ugledao. Možda Oh, kakva lijepa kugla? Ili, zašto je na jednom mjestu udubljena?
Doista da, bila je lijepa i tako se bila osušila, nisam ja kriva.
U doglednom si me vremenu poljubio, ne sjećam se točno, ali uvjerena sam da jesi.
. . .
Što će biti s glinenom kuglom?
Koliko će još dugo stajati na zidiću kraj tvoj kreveta? I ako doista otputuješ daleko kao što kažeš, hoćeš li ju postaviti na taj daleki zidić kraj tog drugog dalekog kreveta?
Hoćeš li i kome ispričati njezinu priču?
Tvoj je 22. rođendan prošao, a ja se, kažem ti, čudim na koji je način predmet koji je isprva trebao govoriti strašno malo postao predmet koji sa sobom nosi milijun pitanja.
Post je objavljen 28.11.2012. u 12:49 sati.