MALI SUNCOKRET
24.03.2020., utorak
Znamenje
"Iznad Hrvatske, nešto iza 10.30 eksplodirao je meteor. Uz snažan udar, dijelovi su se raspršili od Istre, prema Zagrebu i granici sa Slovenijom. Zvuk u Zagrebu se čuo u 10.34."
Bilo je to 28. 02. 2020. Mnoge očevice je podsjetio na proboj zvučnog zida, a stručnjaci su spominjali kako to nije bio potres, iako je slično zazvučao. Istog dana je umro Antun Dubravko Jelčić (Požega, 6. studenoga 1930. - Zagreb, 28. veljače 2020.), hrvatski akademik, književnik, književni povjesničar, književni kritičar i političar. Nisam jako praznovjerna, ali me eksplozija meteora, po mnogima bolida ( većeg i jačeg svemirskog kamena), sjetila nekih od narodnih vjerovanja o „ znamenju“ na nebu, kojima se slute manje-više loši događaji u budućnosti. Ali, vjerujući u ozbiljnost znanosti, odbacila sam zle slutnje, i zadržala se na onom lakšem iz narodnog predanja; to je samo proletuša ili nebeska krijesnica ili zvijezda padalica kojoj se trebamo radovati, i koja se istina jače oglasila, možda da bi nam ispunila više zamišljenih želja. Zašto sam spomenula akademika Jelčića! Osim što je umro istog dana kada i nebeska krijesnica, od tog čovjeka sam prvi put čula za potres koji je 1880. godine razorio Zagreb. Školujući se, od njega sam naučila, da je naš veliki, najplodniji književnik August Šenoa umro 1881. od posljedica upale pluća od koje je obolio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. godine. Od gospodina Jelčića sam također naučila da se godina Šenoine smrti 1881. smatra početkom realizma u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, koji je nekoliko desetljeća kasnio za istim procesom u povijesti svjetske književnosti. Od tada bi književnost, nakon epohe kitnjastog romantizma, trebala postati realistična, stvarna uz načelo vjerojatnosti, sa psihološkom analizom za što su romantičarski elementi postali neprimjereni. Za svoje 42 godine života u Zagrebu, kad god bih prošla Vlaškom ulicom pored piščevog spomenika i rodne kuće, sjetila bih se te Jelčićeve lekcije i mnogih Šenoinih pročitanih djela. I bila bih tad „svoja“, skroz. * Nakon 140 godina, u Zagrebu se dogodio jedan težak i niz manjih potresa koji su rušili domove ljudi i najljepše i najatraktivnije građevine metropole i potresli sve građane moga grada. Uz koronu, nastupio je novi šok, strah i nova nesreća. Slike koje sam ostavila u prethodnom postu su slike iz sinovog doma na 2.katu. Kako izgleda moj stan na 16.-om, od nedjelje u 6:24, u koji se ne usudim kročiti, a uslijed nemani korone ni misliti o šteti, dugo neću znati. Mislim o poginuloj djevojčici, koju će anđeli čuvati. Mislim kako će iza ove zagrebačke tuge, i opće nesreće zbog korone, nastupiti teška faza realizma, bez zanosa, idealizacije i kićenja u našim životima, kod svih ljudi, ma gdje bili i ma tko da su. Ali u meni, bar danas, živi mrvica romantičarskog optimizma da će sve biti dobro, a jednom i bolje; možda onda, kada vrate jučer odneseno „moje“ „Prizemljeno sunce“ kome se s osmijehom javljam u svakoj svojoj šetnji centrom grada. A danas mu se s nadom okrećem u ovoj izmaštanoj, od Vlaške do Bogovićeve.  (moja fotka) Budite mi dobro, i čuvajte se, dragi moji. |
Hvala Đorđe! 
