MALI SUNCOKRET
31.10.2015., subota
VERTIGO
Vratiti se iz Berlina je meni kao pasti s Marsa. A boraviti 9 dana pod njegovim nebom je kao biti na ringišpilu Svijeta. Gdje sam sve bila, šta jela, pila, vidjela i osjećala, kad popusti vertigo, pokazat ću možda slikom, jer toliko riječi nemam.
Trenutno sam još putnik u vlasti zadnjeg dojma, zbog kojeg palim kompjuter nakon deset dana: sinoć u punom avionu najjeftinijeg direktnog leta ugledam svog mladog susjeda i pomislim kako je svijet ipak mali. Sjedimo u istom redu od slova A do F. Znamo se nekih trideset i pet godina, pa me ova slučajna blizina raduje. Avion kasni 30 minuta zbog „sumnjivog lica“ kojeg odvodi policija. Moj susjed se nervira, jer on nema vremena za bacanje; on je važan, poslovan, žuri mu se, i priča o sebi, svom statusu i obavezama. Slušam ga i živciram se što već tri sata ne pušim i što u najboljem slučaju neću još dva, i mislim na one koje sam na aerodromu tužne ostavila. Avion uskoro polijeće, a stjuardesa sa kolicima kreće. „A vi, kojim poslom?“, pita moj susjed. Ukratko pričam o susretu na „pola puta“ od Toronta do Zagreba sa do nedavno bolesnom sestrom, njenim sinom i unučicom. On konstatira kako je to baš lijepo, i mene onako tužnu ne počasti coca colom koju stjuardesa prodaje prvo desnoj strani. Uz fantu, u visinama noćnog i već našeg neba, okrećem se prozoru i ne vidim ništa. Avion uskoro slijeće, a nitko ne plješće... Nego, kako ste mi vi? P.S. Zahvaljujući našoj unuci Lari, i ja sam se našla među ovih 582,796,489 slušatelja pjesme i gledatelja animiranog filma „Frozen“, što me svakako usrećilo i u Berlinu vratilo u neka naša stara i dobra Diznijeva vremena. Hvala Lara.  Oznake: Berlin |
