MALI SUNCOKRET
08.10.2015., četvrtak
NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST
Listopada 2013. godine Sajam knjiga u Frankfurtu je završen u znaku bjeloruske književnice Svetlane Aleksijevič
koja je dobila Mirovnu nagradu njemačkih izdavača i knjižara, a danas, listopada 2015. dobitnica je Nobelove nagrade za književnost. Uz iskrene čestitke, od pronađenog za ovih par sati nakon pročitane vijesti, izdvajam i s radošću dijelim: EDICIJE BOŽIČEVIĆ: Što smo objavili ? Jeste li čitali ? * „Također s ponosom najavljujemo zanimljivu i potresnu knjigu bjeloruske novinarke i spisateljice Svetlane Aleksijevič, ovogodišnje laureatkinje Nagrade za mir koju dodjeljuje Njemačka zajednica knjižara. U prvom prijevodu ove autorice na hrvatski jezik uskoro objavljujemo njezinu knjigu “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka”. Evo kako je naš vrsni prevoditelj s ruskog, Fikret Cacan, najavio ovu knjigu: Ruski naslov je: @5   (moj „doprinos“ fotka, op. bl.) Vrhunac dokumentarne proze o rusko-sovjetskoj tranzicijskoj stvarnosti. O prijelazu iz jednog društvenog sustava u drugi, o lomovima u glavama ljudi, njihovim sudbinama i doživljajima svijeta. Ispovijedaju se o svojim ključnim životnim momentima ugledni i manje ugledni članovi sovjetskog društva svih naraštaja i slojeva: kako su doživjeli raspad sovjetskog društva, kako im se život mijenjao, kako su se prilagodili novom poretku ili su ga odbacili, povlačeći se u snove koji znače nemilosrdnu rekapitulaciju života. Bivši funkcionari prolaze gubitak povlastica, intelektualci se odriču stečenih znanja, uličari osvajaju tržišne niše, djevojke izlaze na ulicu da u prosvjedima izbore mrvicu svijetle budućnosti, razočarani veterani kojih se svi boje razaraju svoje obitelji. Apatični Moskovljani koji sanjaju o dokovima New Yorka, izbjegli Rusi iz Armenije i Azerbajdžana, koji se bore da istaknu razliku između sebe i svojih dojučerašnjih susjeda, da ne bi strepili od policije - kompletna galerija postsovjetskog društva u previranju i preustroju iznosi svoje viđenje stvarnosti i budućnosti. O njihovim stavovima autorica ne raspravlja nego ih profesionalno obrađuje, ali zato prijatelji i susjedi domeću nešto svoje, osvjetljavajući tako svaku pojedinačnu priču i sudbinu još objektivnijim svjetlom.“ * Iz knjige:  „Sovjetska civilizacija… Žurim se zabilježiti njezine tragove. Poznata lica. Ne ispitujem ih o socijalizmu, nego o ljubavi, ljubomori, djetinjstvu i starosti. O glazbi, plesovima i frizurama. O tisućama detalja nestalog života. To je jedini način da strpam katastrofu u okvire onoga na što smo se navikli i pokušam nešto ispripovijedati. Nečemu se dosjetiti. Ne prestajem se diviti tome kako je zanimljiv obični ljudski život. Beskrajna količina ljudskih istina… Povijest zanimaju samo činjenice, a emocije ostaju izvan kadra. Nemaju običaj pripuštati ih u povijest. A ja pak gledam na svijet očima humanista, a ne povjesničara. Divim se čovjeku…“ „I evo je sad – slobode! Jesmo li ovakvu čekali? Mi smo bili spremni umrijeti za svoje ideale. Tući se u bitkama. A počeo je „čehovski“ život. Bez povijesti. Urušile su se sve vrijednosti, osim vrijednosti života. Općenito života. Novi snovi: izgraditi kuću, kupiti dobar auto, zasaditi vrt… Sloboda se pokazala kao rehabilitacija malograđanštine, obično potisnute u ruskom životu. Sloboda Njezina Veličanstva Potrebe. Uzvišenost tame. Tame želja i instinkta – sputanog ljudskog života o kojemu smo imali samo približnu predodžbu. Cijelu povijest smo preživljavali, a ne živjeli. A sada više nije bilo potrebno ratno iskustvo, valjalo ga je zaboraviti. Tisuće novih emocija, stanja i reakcija… Odjedanput je sve oko nas postalo drukčije: natpisi, stvari, novci, zastava… i sam čovjek.” Izvor: EDICIJE BOŽIČEVIĆ * * * AUTOR/-KA: Svetlana Aleksijevič (Kratak isečak iz priča beloruske spisateljice Svetlane Aleksijevič, koja je postala poznata svojim knjigama o sovjetskom ratu u Avganistanu i o Černobilu. Ovaj odlomak predstavlja ujedno prvi prevod ove autorke na jedan od južnoslovenskih jezika.) … o neosetljivosti mrtvih … i ćutanju prašine (…) Olesja Nikolajeva – podoficir milicije, 28 godina. Iz majčine priče: Uskoro ću da umrem od svojih priča... Čemu ovo pričam? Nećete mi pomoći. U redu, Vi ćete to zapisati, objaviti... Dobri ljudi će to pročitati i plakati, ali šta je sa onim lošim… Od kojih sve zavisi… Oni to neće čitati. Čemu? Više puta sam to već pričala… … 23. oktobar 2006. ... Bilo je na televiziji... Sve komšije su već znale. Ceo grad je brujao... Ja i Nastenka, moja unuka... bile smo kod kuće. Televizor je bio isključen, odavno se pokvario, iznemogao od starosti. Nadale smo se:„Kada se Oleska vrati, kupićemo novi.“ Čistile smo kuću. Veliko spremanje. Iz nekog razloga smo bile veoma vesele, toga dana smo se smejale i smejale. Onda je došla moja majka… naša baka… iz bašte. „Ah devojke, previše ste vesele. Pazite da uskoro ne zaplačete.“ Zastalo mi je srce... Kako li je Oleska? Mada, juče smo se čule sa njom, bio je praznik, dan milicije... Odlikovani su, počasnom medaljom „Za izvanrednu službu u Ministarstvu unutrašnjih poslova“. Čestitale smo joj. „Ah, toliko vas volim“, rekla je. „Hoću što pre da vidim svoju domovinu.“ Polovinu moje penzije trošila sam na pozive, jer kada bih joj čula glas... mogla bih da preživim naredna dva, tri dana. Do sledećeg poziva… „Mama, nemoj da plačeš”, smirivala bi me. „Nosim oružje, ali ga ne koristim. Jeste da je ovde rat, ali je mirna situacija. Jutros sam čula mulu kako peva, tako se ovde ljudi mole Bogu... Ovde su planine pune života, nisu mrtve – obrasle su sve do vrha travom i drvećem…” „Mama, celo čečensko tlo je natopljeno naftom. Možeš da kopaš u bilo kojoj bašti – svugde ćeš naći naftu.” Zašto su je poslali tamo? Tamo se nisu borili za domovinu, nego za naftne tornjeve. Za mafiju. Kap ulja danas košta isto koliko i kap krvi, možda čak i više. Barel krvi...“ (...) Izvor: HEINRICH-BÖLL-STIFTUNG (Srbija, Crna Gora, Kosovo) S nemačkog prevela Ana Radonja * * * |
Hvala Đorđe! 
