MALI SUNCOKRET
11.11.2014., utorak
Vrijeme haljina
Ljetne noći moje mladosti su zbog kontinentalne klime rodnog grada bile uglavnom svježe, a ponekad čak i hladne. Grad smješten u kotlini i na obalama dviju rijeka imao je i ljeti dosta vlage s jutarnjim i noćnim sumaglicama. Nije to ni bilo loše s obzirom na visoke dnevne temperature, jer su se živa bića i objekti noću mogli rashladiti, pa se nisu osjećali kao žrtve žege ili ljetnog bijesa ljudi i prirode.
Uz kratkotrajne pljuskove s jakim grmljavinama, ne sjećam se dodatnih klimatskih iznenađenja kakva nas danas prate. Grad nije bio podložan olujama, a pojam pijavice se vezivao samo za onu životinjicu. Ne pamtim da su ljudi i stariji od mojih roditelja nešto posebno gunđali na klimu i komentirali ljetno vrijeme, izuzev onog: Uh, sparine! što je trajalo samo nekoliko sati u iščekivanju noći i izlaza iz dnevne omorine. Mene su tad nervirale te prohladne ljetne noći, koje bi mi danas dobro došle, samo iz jednog razloga: nisam se mogla dovoljno nanositi svojih ljetnih haljina. U tri vrela mjeseca postojalo je svega nekoliko toplijih noći u kojima si mogao prošetati u haljini, a da pri tom preko ruke nisi imao neku vesticu ili jaknicu za ogrnuti se nakon dva tri đira korzom. Nije to ni bilo tako strašno, ali se znalo desiti da se baš za tako toplih noći na korzu ne pojavi onaj netko na kog je ta haljina trebala ostaviti glavni dojam. Jer, iako se hladnoća durala što duže, vesta je ipak morala leći na ramena i sakriti gole ruke, leđa, tregerčiće, mašnice, paspule, V i lađa izreze, volane, sajmrlice, faldice i ostale glavne ukrasne kerefeke noćnih ljetnih haljina. Naravno, postojale su i one dnevne, ne manje maštovite haljinice, ali bi one nakon jutarnjih kupovina i kratkih šetnji, završavale svoj put znojne na plaži jedne od ada, pa zgužvane i mokre nisu baš bile posebno dojmljive. Tako da su sve moje ljetne haljine za večer, s velikom radošću smišljane, željene i pripremane tadašnjih godina još od proljeća, čekale ustvari svoj odlazak na more. Na preplanuloj koži, u morskim noćima, one bi napokon imale pravu „promociju“ i reviju. Zato sam, između ostalog, bila i ostala zagovornik ranijih ljetovanja, kako bi što prije pocrnila i po povratku na rodne obale i korzo bila spremna za tih nekoliko noći sličnih morskim, gdje će moje haljine bljesnuti punim sjajem. U jednom od proteklih petaka, gledajući tv emisiju „Hrvatski broj jedan“, sva ushićena pojavom gospodina Rundeka , i proglašenjem za najuspješniji ljetni hit u proteklih 60 godina pjesme Haustora „Moja prva ljubav“ ili „djevojke u ljetnim haljinama volim“, kao i uvijek za trajanja te prelijepe pjesme, sjećala sam se nekih od svojih najdražih haljina. S osmijehom im vraćam život i one djevojačke slažem na moju Top ljestvicu: bila je jedna bijela minica sa velikim okruglim izrezom na leđima koji je dosezao skoro do struka bez dodatnih ukrasa izuzev širokog obruba, majčinih ruku djelo, od tergal materijala. Ona je uvijek u sjećanju na broju jedan. Broj dva zauzima također minica u nekoliko zelenih nijansi protkana zlatnim i srebrenim lame nitima, sa žabicama ispod grudi i orijentalnim motivima, stigla iz Passaua krajem šezdesetih kao sestrin studentski poklon meni. Slijedi ju ona košuljica haljina od džerseja s cvjetnim dezenom u bezbroj boja, strukirana i mini dužine, s kratkim rukavima, kragnom i nekoliko dugmića ka struku, kupljena nekog ranog ljeta u Trstu. Na broju četiri je jedna lepršava žuta sa tregerčićima, a iza nje, na broju pet, mogla bi biti ona geometrijskih motiva, bez rukava i okruglog izreza, krojena u četiri crno bijela dijela s prednje i obrnutim redom s leđne strane. Bio je to tzv. „Kurež“ stil, kopija neke od onih haljina koje je nosila francuska pjevačica Françoise Hardy , jedan od mojih tadašnjih uzora. S brojem pet ću zaokružiti ovo nostalgično nabrajanje minica i sjećanje na „vrijeme haljina“. No, priznajem da bih rado u ovoj decenijskoj vladavini hlača nastavila s prisjećanjem na mnoge ljetne haljine, njihove dužine, oblike i materijale uz godine u kojima su nošene i do Top 40, ali se bojim da bih otišla i tamo gdje ne znam da li više želim stići. A i prešla bih okvire danas zadane teme. Ipak, uz najuspješniji ljetni hit od godine mog rođenja, prepuštam glazbi da me u ovoj novembarskoj noći vodi negdje gdje možda misli više ne znaju same put: (Datum objavljivanja: 19. svi 2012. blazenka pervan) Dnevni dodatak: Martinje je,  Sunce stiglo, maglu diglo… Françoise Hardy - Soleil - 1970. (Datum prijenosa: 11. svi 2011. IQQIQQI) |
Hvala Đorđe! 
